Ranije istorijske cjeline su izmijenjene izdvajanjem djelova ili cijepanjem na više jedinica, čime su u okviru novih banovina gubile posebne nacionalne odlike. Jedino je u slučaju Slovenije poštovan istorijski kontinuitet, jer je u cjelosti postala sastavni dio Dravske banovine. S druge strane, djelovi Bosne i Hercegovine ušli su u sastav četiri banovine (Vrbavske, Drinske, Primorske i Zetske), Srbija je rasparčana u pet banovina (Dunavska, Moravska, Drinska, Vardarska i dijelom Zetska), dok je Hrvatska bila podijeljena na dvije banovine (Savsku i Primorsku). Stvaranjem velike Savske banovine, u čiji su sastav ušle Hrvatska i Slavonija, uz vraćanje banske časti, vodilo se, bar naizgled, računa o hrvatskom istorijskom nasleđu. Crna Gora je postala sastavni dio Zetske banovine, čije je administrativno središte bilo Cetinje. Ona je, pored Crne Gore, obuhvatala još i djelove Kosova i Metohije do Kosovske Mitrovice, veći dio Raške oblasti (Novopazarski sandžak), ali i Dubrovnik i njegovo zaleđe u Hercegovini (Nevesinje, Trebinje, na sjever sve do Foče). Međutim, centralistički sistem novom upravno-teritorijalnom podjelom na banovine nije pretrpio suštinske promjene. Banovine su, prema zakonodavcu, počivale na samoupravi, uz nadzor iz centra, ali one su nosile još veću centralizaciju vlasti, koja se opravdavala potrebom da se stvore velike i privredno cjelovite jedinice, koje će omogućiti brže ekonomsko napredovanje i čvršće saobraćajno povezivanje. Na čelu banovina nalazili su se banovi, sa značajnim nadležnostima u lokalnoj upravi. Pa ipak, oni su samo sprovodili vladinu politiku. Postavljao ih je i razrješavao kralj, uz saglasnost predsjednika vlade. Oni su imali ulogu posrednika između centralnih i sreskih, odnosno opštinskih vlasti. Organizacija banske uprave zbog toga se praktično svodila, kako zaključuje T. Stojkov, na „proširenje i pojačanje državnog aparata”, a ne na decentralizaciju. Nije došlo do njihove veće lokalne autonomije, iako je jednim zakonom o banskoj samoupravi, koji nikada nije usvojen, planirano da postoje i banovinska vijeća i banovinski odbori. Banovine možda jesu prevazilazile rascjepkanost države na veliki broj oblasti, ali su imale za cilj „nasilnu unifikaciju” i potiranje ranijih nacionalnih i teritorijalnih identiteta.
Pomenuta rješenja imala su za osnovni cilj ujedinjavanje državne zajednice i stvaranje jedinstvene jugoslovenske nacije. Poseban značaj u tome trebalo je da ima ujednačavanje zakonodavstva. Već je pomenuto da u prethodnom desetogodišnjem periodu, zbog stalnih političkih i parlamentarnih kriza, nije sprovedeno donošenje jedinstvenih zakona za cijelu teritoriju države. To je za posljedicu imalo pravnu neuređenost, koja se, između ostalog, ogledala u tome da je naporedo postojalo šest pravnih područja. Nijesu doneseni mnogi zakoni od vitalnog značaja za funkcionisanje raznih oblasti društva i države, poput jedinstvenog krivičnog i građanskog zakonika, poreskog sistema, zakona o opštinskim samoupravama, likvidaciji agrarnih odnosa, prosvjetnog zakonodavstva. Zbog toga je prva vlada diktature kao prioritetan zadatak istakla ujednačavanje zakonodavstva. U tome je, kako bilježe izvori, čak pretjerala, jer je zanemarila neke druge „važne i urgentne stvari”. Međutim, bilo je evidentnog uspjeha, što pokazuje i prosto poređenje sa prethodnim periodom. Samo 1929. godine donijeto je duplo više zakona nego u četiri godine pred diktaturu (1929. usvojeno je oko 200 zakona, naspram 97 u periodu od 1925. do 1928. godine). Mnogi doneseni zakoni su, doduše, postojali i ranije u vidu nacrta, ali mnogi i nijesu. Među nekim od značajnih zakonodavnih rješenja donesenih 1929. godine treba istaći usvajanje jedinstvenog krivičnog zakonika za cijelu zemlju, donošenje cjelokupnog sudskog zakonodavstva, zakona o ujednačavanju poreza, o izjednačavanju trošarine, o Glavnoj kontroli i Državnom savjetu, zakona o osnovnim školama, te osnivanje Privilegovane agrarne banke, koja je trebalo zemljoradnicima i zemljoradničkim zadrugama da daje dugoročne i kratkoročne zajmove. Ova zakonodavna aktivnost nastavljena je i u kasnijem periodu diktature. Za nas je važno da je ujednačavanje zakonodavstva predstavljalo važan korak ka boljem i bržem povezivanju države.
Pripremio:
MILADIN VELjKOVIĆ
(Nastaviće se)
