PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Pritisnut uslovljavanjem velikih sila, suočen sa ogromnim platnim deficitom prema inostranstvu i kreditima koji su dospijevali na naplatu, a vjerovatno i svjestan činjenice da bi teške životne prilike, opšta oskudica i nizak standard mogli prouzrokovati erupciju nezadovoljstva i stvoriti unutrašnje političke probleme, Josip Broz je bio prinuđen na izvjesne ustupke i deklarativnu, ako ne i stvarnu korekciju krutih dogmatskih pogleda na socijalističku industrijalizaciju. Stoga je govorom u Nišu jula 1952, obećavajući skori završetak najvećeg broja ključnih objekata, poručio građanima da se socijalizam "svakim danom sve brže i lakše gradi", a nekoliko mjeseci kasnije, na Šestom kongresu, najavio da će u budućnosti biti nužno planove prilagoditi jugoslovenskim "materijalnim, umnim i fizičkim mogućnostima", i nagovijestio smanjenje investicija u industriju, rast životnog standarda, povećano ulaganje u do tada potpuno zapostavljene oblasti – poljoprivredu i saobraćaj. Vrijeme će pokazati da su Titove optimistične najave bile preuranjene jer se, i pored opšteg konsenzusa državnog vrha o potrebi podizanja životnog standarda i promjeni strukture investicija, izgradnja ključnih kapitalnih objekata otezala u nedogled. Štaviše, stavovi izneseni na Šestom partijskom kongresu su predstavljali vrhunac i krajnju granicu liberalnih i demokratskih stremljenja. Staljinova smrt, prestanak neposredne ratne opasnosti, najava povlačenja Britanije i Francuske iz programa Tripartitne pomoći, ali i glasovi o nezadovoljstvu srednjih i nižih partijskih funkcionera novim načinom rada Partije i vojno-ekonomskim približavanjem zapadnim silama, naveli su jugoslovensko rukovodstvo da još jednom preispita spoljnopolitičku orijentaciju zemlje.

Dr Ivana Dobrivojević Tomić

arhiva

Poslije smrti Staljina, svjedoči Milovan Đilas, Josip Broz je jedva čekao da se otarasi američke pomoći, govoreći da "bez samostalne spoljne politike nema ni prave samostalnosti". Usporavanje i zauzdavanje liberalizacije unutrašnjeg života je bilo najavljeno već na Brionskom plenumu, juna 1953, izjavom Tita da je demokratizacija i decentralizacija donijela "čitav niz raznih pojava koje su u posljednje vrijeme dobile takoreći zabrinjavajući karakter". Za "infiltriranje" "stranih i tuđih uticaja" i brzo prihvatanje "zapadnoevropskog štimunga", Tito je optužio Savez komunista i njegovo članstvo koje nije sa "dovoljno razumijevanja" prišlo izvršavanju "svoje nove uloge". Kardeljevo izlaganje je možda bilo i oštrije. Na njegovom udaru su se našli svi oni komunisti, "i to ne sasvim novopečeni komunisti", koji su se, radi povećanja prinosa i proizvodnje, založili za stimulaciju individualnog seljaka i u diskusije o rentabilnosti i produktivnosti "unosili kapitalističke elemente", "zaboravljajući" pri tome na socijalizam. Ipak, novo političko prestrojavanje nije značilo i napuštanje saradnje sa Zapadom niti odustajanje od sprovođenja započetih privrednih reformi koje će biti dovršene u 1954. godini.

Titovi istupi u javnosti 1952. godine su zapravo najavljivali novu investicionu politiku dogovorenu na Privrednom savjetu koja je za 1953. predviđala nešto skromniju izgradnju i strogu štednju. Uštede su tražene u snižavanju materijalnih troškova, socijalnih davanja, ali i u budžetu. Privredni čelnici su polako shvatali da glavni problem jugoslovenske ekonomije ne predstavlja izgradnja novih industrijskih postrojenja, već pitanje potpunog iskorišćavanja postojećih objekata, njihove modernizacije i poboljšanja kvaliteta proizvoda. Stoga je odlučeno da u plan investicija uđu samo ona postrojenja koja bi omogućila puno korišćenje industrijskih kapaciteta, poput gradnje fabrike viskoze u Loznici čije bi puštanje u rad, prema procjenama vlasti, podiglo procenat iskorišćenosti tekstilne industrije sa svega 37 odsto na maksimum.

(KRAJ)