Sreten Žujović, aktuelni savezni ministar finansija, bio je u tijesnoj vezi i stalnim kontaktima sa sovjetskom ambasadom, a za vrijeme sjednice je ustanovljeno i da Sovjetima daje informacije od povjerljivog značaja. Prema riječima Milovana Đilasa, "prelomni, istorijski posao obavljen je u žestokoj polemici i odsudnom opredjeljivanju" tokom prvog dana zasjedanja, tako da su prisutni na drugom danu zasjedanja imali formiran jedinstven i zajednički stav. Sjutradan je usvojen odgovor CK KPJ, koji je sastavio Tito, a potpisali zajednički Tito i Kardelj, i formirana komisija za ispitivanje "slučaja" Sretena Žujovića i Andrije Hebranga.
Pismo sa odgovorom CK KPJ upućeno je 13. aprila CK SKP (b)-u. U pismu se, najprije, izražava iznenađenje "tonom i sadržinom" pisma CK SKP (b) od 27. marta, a potom saopštava da su takve informacije dobijene, prije svih, od Žujovića i Hebranga netačne i da se to smatra "antipartijskim" i "antidržavnim" djelovanjem, koje ide na štetu u odnosima dviju država. U odgovoru se, pritom, postavlja i pitanje zašto navedene sumnje sovjetskog vođstva nijesu, ako su bile odranije poznate, iznesene prilikom sastanka sa Staljinom 10. februara 1948. godine. Zatim su, tačku po tačku, odbačene sovjetske optužbe od 27. marta, uz komentar da se određene nepravilnosti mogu otkloniti, dok se optužba Vladimira Velebita uslovno negira, uz napomenu da se o tome vodi istraga i da je Velebit smijenjen sa dužnosti iz Ministarstva spoljnih poslova. Što se tiče pominjanja Đilasovog "incidenta" iz 1944, u pismu se kaže da je jugoslovensko vođstvo posebno iznenađeno što se pominju "stare stvari s Đilasom", a potom se odlučno tvrdi da "Đilas nije nikad dao takvu izjavu u takvom vidu". Uz podsjećanje da je ovaj "incident" riješen još 1945, i da se s tim i Staljin složio, u pismu se dalje ističe da je nemoguće shvatiti zašto se ovaj događaj, kao "stvar koja je dokazana kao iskrivljena i netačna", ponovo poteže kao argument i podsjeća da takav stav nema "ni Đilas, ni bilo ko od naših rukovodećih ljudi", jer takvo mišljenje može imati "ne samo neprijatelj SSSR-a, već i neprijatelj Jugoslavije". U pismu je, pored ostalog, skrenuta i pažnja na uvredljivo pominjanje imena pojedinih rukovodilaca KPJ u pismu CK SKP (b)-a. Na kraju pisma ocjenjuje se da su optužbe CK SKP (b)-a neopravdane, uz nadu na prijateljstvo i da se ovaj nesporazum može "likvidirati".
Posebno treba izdvojiti detalj da se u ovom pismu, takođe, negira i izjava Vjačeslava Molotova da je Đilas izdao direktivu da se na partijskim kursevima i u školama ne izučava Istorija SKP (b), a saopštava da je jedino tačno da je "Đilas, u više mahova, rekao na partijskim sastancima da se u osnovnim partijskim organizacijama pokazalo da nerazvijeno članstvo pogrešno shvata pojedine probleme iz `Historije SKP (b)` i mehanički ih upoređuje sa razvitkom u Jugoslaviji". Naime, ona je izrečena jugoslovenskom ambasadoru u SSSR Vladimiru Popoviću 4. aprila, poslije upućivanja pisma Molotova i Staljina od 27. marta, kada ga je Molotov o tome obavještavao. U depeši Titu od 20. aprila Popović piše: "Tom prilikom govorio je i o nekim stvarima koje nijesu iznesene u pismu, na primjer o tome da su mu Mađari rekli da je Đido izjavio da ne treba izučavati istoriju VKP (b) kod nas..." Molotov je zatim Popoviću naglasio da su se oni radovali jugoslovenskim uspjesima i o tome pisali, "a pokazalo se da je trebalo da budu oprezniji, da su vjerovali Đilasu, ali da su se uvjerili da je on to proigrao". Pomenutu izjavu Đilas je, po svoj prilici, neoprezno izrekao tokom boravka u Budimpešti (13–17. aprila), kao delegat KPJ na obilježavanju stogodišnjice Mađarske revolucije, što Đilas u memoarima ne spominje. Na pitanje Popovića da li poslije pisma od 27. marta mogu u CK KPJ ostati ljudi čija su imena pomenuta, Molotov je neodređeno odgovorio: "Mi ne vjerujemo riječima već djelima".
PRIREDIO: MILADIN VELJKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
