Ne tako davno, na ovom istom mjestu, upoznali smo naše čitaoce sa životom i prvom vladavinom kneza Mihaila Obrenovića i njegovom emigracijom. Uradili smo to posredstvom knjige prof. dr Danka Leovca "Knez Mihailo-mladost, prva vladavina, emigracija", koju je 2019. godine objavio Centar za srpske studije. U međuvremenu, o ovom omiljenom srpskom vladaru, prof. Leovac je napisao naučnu i ujedno prvu monografiju sa naslovom "Knez Mihailo Obrenović (1823-1868)", koju je 2023. godine objavilo "Huk izdavaštvo" iz Beograda (izdavačka kuća "Huk"), a čiji su recenzenti prof. dr Suzana Rajić, redovni profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu, dr Jasmina Milanović, naučni savjetnik Instituta za savremenu istoriju iz Beograda, i dr Konstantin V. Nikiforov, direktor Instituta za slavistiku Ruske akademije nauka. Iz ove obimne i luksuzno opremljene monografije, uz odobrenje profesora Leovca, prenijećemo u našem feljtonu poglavlje "Povratak u Srbiju". Napominjemo da smo sve fotografije kojima smo ilustrovali feljton, isto tako preuzeli iz monografije"Knez Mihailo Obrenović (1823-1868)".
Koliko je knez Mihailo Obrenović bio i ostao omiljen u Srbiji, ali i šire, govori i to da najvažnija ulica i pješačka zona u Beogradu, otkako je početkom sedamdesetih godina 19. vijeka po njemu nazvana Knez Mihailova, nijednom nije mijenjala ime. Na to, kao i na činjenicu da je knez Mihailo bio jedini vladar iz dinastije Obrenović, "čiji lik i djelo nijesu bili ‘trn u oku‘ ni Karađorđevićima ni kasnije komunistima", ukazuje i prof. dr Danko Leovac.
Prof. dr Danko Leovac, vanredni profesor na Odjeljenju za istoriju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, rođen je 1986. godine u Priboju, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu 2009, na kome je i doktorirao 2014, odbranivši doktorsku disertaciju "Srbija i Rusija za vrijeme druge vladavine kneza Mihaila (1860-1868)". Bila je to, ujedno, najbolja doktorska disertacija dotad odbranjena iz oblasti srpsko-ruskih odnosa, za koju je Leovac dobio nagradu "Radmila Milentijević".
***
Svetoandrejska skupština 1858. godine predstavlja veliku prekretnicu, i za dinastiju Obrenović, ali i za istoriju cijele Srbije. Unutrašnje borbe u vrhu vlasti, između kneza Aleksandra Karađorđevića i Savjeta, koje su kulminirale Tenkinom zavjerom trebalo je na neki način riješiti. Da bi se prevazišao sukob kneza i Savjeta i riješila politička i ustavna kriza iz koje je bilo gotovo nemoguće naći izlaz, trebalo je da se sazove skupština.
Prvu važnu grupu na skupštini činili su uticajni političari Ilija Garašanin i Toma Vučić, kao i jedan od najbogatijih ljudi u Srbiji, Miša Anastasijević. Oni su navodno htjeli da stvore neku vrstu namjesništva, kajmakamije, koja bi zemljom vladala do izbora novog kneza, pa im je otuda i ostao naziv kajmakamci. Drugu grupu su činile pristalice dinastije Obrenović, a treću liberalna inteligencija. Liberali su u rušenju postojećeg režima vidjeli priliku za ostvarenje svojih ranijih želja, zavođenje ustavnosti, narodne skupštine kao stalnog i važnog organa vlasti i građanskih sloboda, odnosno "da se narodni interesi uzdignu nad dinastičkim i velikaškim." U vrijeme Svetoandrejske skupštine oni sebe još uvijek nijesu nazivali liberalima, već, kako jedan od njihovih predvodnika, Jevrem Grujić navodi "strankom Svetoandrejske skupštine".
Liberalna grupa se spojila sa obrenovićevcima i u njihov program unijela pored dinastijske promjene i političke reforme. Liberali svakako nisu bili obrenovićevci, i njima nije bilo mnogo stalo do dinastijskih promjena, već do političkih reformi, koje nijesu mogli da ostvare sami.
PRIREDIO: MILADIN VELJKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
