U godinama između dva svjetska rata Jugoslavija je najčešće bila među pet najznačajnijih trgovinskih partnera Austrije. U godini koja je prethodila Anšlusu (1937) Jugoslavija je, sa udjelom od 7,9 odsto, zauzimala četvrto mjesto u austrijskom uvozu. Iste godine jugoslovenski udio u cjelokupnom izvozu Austrije iznosio je 5,5 odsto. 24. […]
Jugoslovensko-austrijska privredna saradnja nije bitnije doprinijela poboljšanju atmosfere u odnosima dviju država u periodu između dva svjetska rata. Iako je jugoslovenska strana poslije plebiscita u Koruškoj 1920. godine odustala od teritorijalnih zahtjeva prema Austriji, jugoslovensko-austrijski odnosi nijesu bili značajnije poboljšani. Razlog jugoslovenskog nepovjerenja prema Austriji ležao je prije svega u strahu jugoslovenske političke elite od moguće restauracije Habzburgovaca. U međuratnoj Jugoslaviji habzburška restauracija percipirana je, pored revizionističkih tendencija u Mađarskoj i Bugarskoj i ofanzivne politike Italije prema Jugoslaviji, i kao potencijalno najveća prijetnja stabilnosti Jugoslavije. Ovoj potencijalnoj opasnosti Kraljevina Jugoslavija nastojala je da se odupre prije svega jačanjem regionalne saradnje (Mala Antanta, Balkanski pakt). U svojim memoarima "Ni rat ni pakt" nekadašnji jugoslovenski premijer Milan Stojadinović označio je borbu protiv obnavljanja Austrougarske i restauracije Habzburgovaca u Beču kao jedini motiv za tijesnu saradnju sa Benešom i Tituleskuom.
Strah političke elite u Beogradu od restauracije Habzburgovaca, koji je u značajnoj mjeri oblikovao jugoslovensku politiku prema Austriji, dobrim dijelom je bio povezan sa političkom situacijom u Jugoslaviji. Politička kriza u Jugoslaviji, koja je 1929. godine kulminirala uvođenjem kraljevske diktature, ogledala se u srpsko-hrvatskim nesuglasicama, koje su podrivale stabilnost multietničke kraljevine. Vladajući krugovi u Beogradu strahovali su da bi restauracija Habzburgovaca u Beču ojačala separatističke tendencije na sjeveropazadu zemlje.
Nepovjerenje jugoslovenskog režima prema Beču u međuratnom periodu bilo je, između ostalog, vidljivo na primjeru sukoba oko sudbine jugoslovenskih političkih emigranata u Austriji. Jugoslovenske vlasti su u navedenom periodu pažljivo pratile aktivnosti desno orijentisanih hrvatskih emigranata u Austriji i politiku austrijske države prema ustaškoj emigraciji, čije su aktivnosti u Beogradu percipirane kao ozbiljna prijetnja stabilnosti zemlje. Aktivnosti hrvatskih emigranata u Austriji bile su razlog sporenja dviju država, budući da je jugoslovenska strana austrijskim vlastima na teret stavljala tolerantan odnos prema hrvatskoj emigraciji. Kriza se zaoštrila poslije ubistva jugoslovenskog kralja Aleksandra Karađorđevića u Marseju (9. oktobra 1934. godine), s obzirom da je hrvatskoj političkoj emigraciji pripisivana odgovornost za atentat. Drugi aspekt "emigrantskog pitanja" u jugoslovensko-austrijskim odnosima u periodu između dva svјetska rata bio je sudbina oko 2.000 učesnika u nacističkom puču u Austriji jula 1934. godine, koji su posliјe neuspјeha prevrata zaštitu potražili u Jugoslaviji.
Stav jugoslovenskog režima prema pitanju Anšlusa nije bilo formiran samo nepovjerenjem jugoslovenske kraljevine prema sjevernom susjedu, već i intenzivnim političkim i privrednim odnosima sa Trećim rajhom u vrijeme vlade Milana Stojadinovića. Prilikom posjete Njemačkoj, januara 1938. godine, jugoslovenski premijer Stojadinović je u razgovoru sa Hitlerom naglasio da će jugoslovenska vlada biti neutralna u slučaju Anšlusa Austrije. Stojadinović je pitanje Anšlusa predstavio kao čisto njemački problem i podvukao da Jugoslavija neće reagovati na najavljeno pripajanje Austrije Rajhu. Stojadinović je naglasio i da je Jugoslavija veliki protivnik habzburške restauracije. Stojadinovićev stav prema Anšlusu proizilazio je u velikoj mjeri iz njegovog očekivanja da će nestanak Austrije povoljno uticati na stabilnost Jugoslavije i zadati udarac independističkim težnjama unutar jugoslovenske države. Polazilo se od toga da bi ulaskom alpske republike u sastav njemačkog Rajha bio eliminisan potencijalni oslonac separatističkih krugova u Jugoslaviji. U svojim memoarima Milan Stojadinović je Anšlus okarakterisao kao "manje zlo", kojim bi bile sahranjene nade austrofila, kako u Kraljevini Jugoslaviji, tako i van nje, u obnovu austrougarske monarhije. U razgovoru sa Hitlerom i Geringom prilikom posjete Njemačkoj, Stojadinović se zadovoljio obećanjem njemačke strane da u slučaju pripajanja Austrije Njemačkoj teritorijalni integritet Kraljevine Jugoslavije ne bi bio povrijeđen.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
