-Pripremio:
MILADIN VELjKOVIĆ
Kralj je, kako su savremenici smatrali, na određeni način bio zavisan od svog šefa vlade. Za to su navodili različite razloge, među kojima se ističe taj da je kralj bio ucijenjen kompromitujućim materijalom koji je posjedovao P. Živković. Pojedini istraživači ističu da je postavljenjem P. Živkovića kralj još više naglasio svoju ličnu ulogu i kontrolu u radu vlade. Značajno je i to da je prije zavođenja diktature general Živković održavao veze sa političarima, što je bilo neobično za vojno lice. Njegovo postavljanje za šefa vlade je stoga predstavljalo i poruku političkom dijelu javnosti da je u pitanju ličnost koja uživa neko posebno povjerenje i ugled u političkim krugovima. Bilo je mišljenja i da je sam Stjepan Radić, koji se još od 1925. godine povremeno susretao sa P. Živkovićem, bio za njegov izbor na mjesto predsjednika vlade. Petar Živković je tokom trajanja diktature bio pristalica kursa „čvrste ruke” i metoda represivnog vladanja kako bi se kraljev program i „novi put” države i naroda sproveo u djelo. Smatrao je da bi svako popuštanje uticalo na jačanje ekstremnih grupa i destabilizaciju države. To ga je vodilo u sukob sa drugim članovima vlade, sa Vojislavom Marinkovićem na čelu, koji su bili za politiku popuštanja i postepeno vraćanje na ustavni i parlamentarni poredak. U tom sukobu izgubila je struja predvođena Petrom Živkovićem i on je bio primoran da se povuče u proljeće 1932. godine. S obzirom na to da je kao predsjednik vlade oličavao jugoslovenski apsolutizam, označen je kao krivac za sve neuspjehe i promašaje diktature. Umjesto njega, kao vojne ličnosti, prelazak na novo, liberalnije stanje trebalo je da kao civilna ličnost označi demokrata Vojislav Marinković.
O ulasku u vladu nekoliko prvaka dvije najjače građanske stranke – radikalne i demokratske – već je bilo riječi. Ovdje samo napominjemo da je sa njihovim ulaskom u vladu kralj nastavio da stvara rascjep unutar rukovodstava tih stranaka i slabi mogući otpor koji se mogao pojaviti njihovim isključivanjem iz političkog života. S druge strane, uključivanjem tzv. desnih radikala i desnih demokrata gradio se osjećaj i da su oni koji su se ranije zalagali za parlamentarni poredak u postojećoj državnoj i nacionalnoj krizi jedini izlaz vidjeli u zavođenju diktature. Takođe, njihovim učešćem stvarao se utisak da je, kako je to najavljeno kraljevim manifestom, režim apsolutističke vladavine samo privremen.
Kada je riječ o ostalim strankama, u vladu je ušla još samo Slovenska ljudska stranka (SLS). Nju je predstavljao njen vođa Anton Korošec. Zapravo, on je bio i jedini šef neke političke stranke koji se našao u prvoj vladi diktature. Bio je i predsjednik poslednje parlamentarne vlade. Pridobijanje Korošeca bilo je, bez dileme, na obostranu korist. Kralju je bilo potrebno da se u vladi nađe i predstavnik Slovenije. Ukoliko je to poznata ličnost i još šef stranke, to je utoliko bolje po sam režim za njegovo prihvatanje ne samo u Sloveniji već i u inostranstvu. S druge strane, i A. Korošec je bio svjestan da u Sloveniji neće biti nekog posebnog otpora prihvatanju šestojanuarskog „novog puta” i „novih rješenja”. Ako on ne bi sarađivao sa novim režimom, kralj bi se okrenuo liberalima. To nije mogao da dozvoli, jer bi klerikalci izgubili prednost na slovenačkom prostoru. Pitanje njegove saradnje stoga je bilo lako riješeno i on je ušao u vladu preuzevši resor šuma i rudnika. U njoj je ostao do jeseni 1930, kada je prešao u opoziciju.
Podrška novom poretku došla je i iz najmoćnijih redova poslovnog svijeta Hrvatske. Oni nijesu bili spremni da zarad nacionalnog i političkog nerazumijevanja kidaju poslovne veze sa bankama i firmama u Srbiji i u drugim krajevima Jugoslavije. Njih nijesu zanimala politička pitanja, koliko dobar ambijent za nesmetanu privrednu aktivnost. Osim toga, u to vrijeme uglavnom nijesu bili u sastavu HSS i zbog toga nijesu bili okrenuti politici, niti su bili obavezni da se pokoravaju stranačkim odlukama. Kada je došlo do povlačenja poslanika HSS iz parlamenta i Beograda i jačanja srpsko-hrvatskog sukoba, poslovni ljudi su nastavili da održavaju veze i poslovne odnose sa srpskim poslovnim svijetom. Upravo iz njihovih redova režim diktature dobio je aktivnu podršku, a više njihovih predstavnika ušlo je i u vladu P. Živkovića.
(Nastaviće se)
