U svojim memoarima, Milovan Đilas put u Zagreb dalje opisuje: "Ja sam, pak, bio otvoreno `netaktičan`: Isticao sam da cio svijet, sem Njemaca `glajšaltovanih` Gebelsovom propagandom, već vidi slom Njemačke. Hans Ot se dovijao da iznađe razloge kako sve baš i ne mora biti tako, i time samo potvrđivao naš utisak da ni on ne vjeruje u pobjedu Njemačke. Štaviše, iz tog dugog razgovora s Otom u vozu, dobili smo i utisak da se u višim slojevima Njemačke, naročito među oficirima, već javlja neuvjerenost i negodovanje. Otu se u jednom trenutku otelo čak: `Hitler je manijak!...` – Da li je Ot pripadao aktivnim opozicionim strujama? I da li je bio blizak sa Glajze-Horstenauom, njemačkim generalom za Hrvatsku, o kome se poslije rata pričalo da je bio protiv Hitlera? Ne znam, a to je tada bilo i sporedno...

Ali Ot je bio najpodesniji da preko njega dejstvujemo za oslobođenje Titove bivše žene Herte Has. Ot se žalio da ustaše daju lažne podatke o zatvorenicima koje mi tražimo, tako da Njemci moraju preko svojih agenata da vrše provjeravanja: to je bio slučaj i sa Hertom. Velebit je o Herti već bio govorio s njim, a ja sam to toliko zaoštrio da me on upitao, najzad: `Pa zašto toliko insistirate na njoj, kada ona nije visoki funkcioner?` Sinulo mi je da će najbolje biti ako budem poluotvoren: `Sentimentalni motivi: ona je djevojka jednog našeg komandanta.` – `A, onda razumijem` – složio se Ot..." Njemačke službe su već znale da je Herta po ocu folksdojčerka, ali im je to bilo svejedno, budući da je bila komunistikinja. I Ot je obećao da će Herta biti pronađena i zamijenjena: tako se i dogodilo..."

Zagrebački pregovori partizanskih delegata i njemačkih predstavnika se u literaturi obično smatraju centralnim, tj. "glavnim pregovorima" tokom "Martovskih pregovora". O njima nema neposrednih izvora, jer zapisnici ili neke druge bilješke nijesu vođeni. Ali, na osnovu pojedinih posrednih dokumenata, ovaj dio pregovora je sasvim pouzadano rekonstruisan u djelima ranijih autora, prije svega u za našu temu izuzetno vrijednoj knjizi Miša Lekovića, "Martovski pregovori 1943".

Što se tiče posrednih dokumenata, najvažniji je svakako telegram Zigfrida Kašea, njemačkog poslanika u Zagrebu, od 26. marta 1943, upućen njemačkom ministru spoljnih poslova Joakimu Ribentropu. Ovaj dokument Mišo Leković u svojoj knjizi o "Martovskim pregovorima" detaljno obrađuje i na osnovu njega precizno rekonstruiše tok pregovora. Zatim, tu je izjava Vladimira Velebita, od 31. marta, data u Štabu 718. divizije u Sarajevu i, na kraju, Đilasova i Velebitova svjedočenja.

Milovan Đilas bilježi da su tokom pregovora u Zagrebu po njegovom sjećanju održana dva sastanka. U Velebitovoj izjavi od 31. marta takođe stoji da su bila dva sastanka, od kojih je jedan održan u štabu generala Horstenaua, a drugi u zgradi Njemačkog poslanstva kod Zigfrida Kašea. "Njemci su nas smjestili u neku svoju ustanovu – na Zrinjevcu ili blizu Zrinjevca, u sobu hotelskog tipa", sjeća se Đilas u svojim ratnim memoarima. "U toj zgradi su i vođeni pregovori – treba da su otpočeli 26. marta, sjutradan po našem dolasku. Budući da smo se dosađivali – ponudili su nam da idemo u bioskop, pa smo jednom išli, dakako s njemačkim pratiocem. A i Velebit pošao u posjetu roditeljima." Velebit je u svojim sjećanjima nešto određeniji kada kaže da su on i Đilas po dolasku u Zagreb smješteni u zgradu tadašnje njemačke Folkskomandanture u Gajevoj ulici, bivšem sjedištu Savske divizijske oblasti, gdje im je određen i smještaj.

"Glavni pregovori" u Zagrebu otpočeli su, dakle, sredinom posljednje trećine marta i tokom četiri dana boravka i dva sastanka dovršena je razmjena zarobljenika. Tom prilikom oslobođen je određeni broj pripadnika NOP-a, a takođe su utanačena i pojedina pitanja iz vojno-strateškog domena. Tokom ovih sastanaka nijesu zaobiđena ni politička pitanja. Međutim, prema sjećanjima Milovana Đilasa, Njemci su pregovore i dalje držali na nižem nivou, što suprotna strana nije očekivala i što je, kako kaže, "u mojim očima umanjivalo značaj pregovora."

PRIREDIO:

MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)