Glavni cilj pregovora i suštinska pitanja koja je partizanska pregovaračka strana postavila držani su kao stroga tajna, posebno prema saveznicima. Šta je zapravo bila suština pregovora i sa čime su partizanski pregovarači nastupali pred njemačkom stranom najbolje pokazuje izjava Vladimira Velebita, koju je 31. marta dao u Obavještajnom odsjeku Štaba njemačke 718. divizije u Sarajevu, prilikom njegovog trećeg odlaska u Zagreb, ovoga puta bez Đilasa. Izvod iz ovog veoma važnog dokumenta Mišo Leković integralno prenosi u svojoj knjizi o "Martovskim pregovorima", ali bez nekog posebnog osvrta i podrobnijeg tumačenja njegove sadržine.

Prema riječima iz ovog dokumenta, evidentna je politička pozadina cjelokupnih "Martovskih pregovora", odnosno krajnji cilj koji je trebalo postaviti poslije razmjene zarobljenika i, isto tako važne stavke, priznanja NOVJ za ratujuću stranu. Pored taktičke potrebe dobijanja u vremenu radi izvlačenja bolesnika i ranjenika, najvažniji cilj bio je odlučna eliminacija konkurentskog četničkog pokreta uz pomoć njemačkih snaga, zbog opasnosti od potencijalne invazije Britanaca na Jadran, kao prvorazredno političko pitanje u kontekstu bespoštednog građanskog rata. Sa takvim ciljem, odnosno sa zadatkom ispitivanja mogućnosti za njegovu realizaciju, u Zagreb su bili poslati Milovan Đilas i Vladimir Velebit.

Bilans pregovora očigledno nije bio zadovoljavajući po partizansku stranu, pošto su Njemci praktično odbili da se upuste u pregovore po važnijim pitanjima zbog kojih su Đilas i Velebit boravili u Zagrebu. Međutim, kako primjećuje Mišo Leković, imajući u vidu Kašeove uslove koje je saopštio partizanskim delegatima kao osnovu da bi se o nastavku pregovora moglo "razmišljati", daljim pregovorima ovdje nije bio kraj, već su vrata time ipak "ostala odškrinuta". Pored toga i razgovori o razmjeni zarobljenika još nisu bili potpuno gotovi, s obzirom da razmjena nije bila ostvarena "u zamišljenom obimu". Tako su Đilas i Velebit krenuli vozom za Sarajevo, gdje su ih Njemci smjestili u istoj kući u kojoj su bili i ranije. U Štabu 718. divizije njemačka obavještajna služba pokušavala je da od njih izvuče što više informacija o partizanskim snagama, ali bez uspjeha. Đilas i Velebit su prema dogovoru u Zagrebu preuzeli oslobođene zarobljenike u Sarajevu, dok su iz zatvora dodatno preuzeli još četiri partizanke. Sa ukupno šesnaest partizanskih oslobođenika, 27. marta krenuli su kamionom prema Jahorini, gdje su produžili ka Vrhovnom štabu koji se u tom trenutku nalazio u selu Drače kod Kalinovika.

Đilas i Velebit su po dolasku odmah referisali Titu o rezultatima pregovora, po svoj prilici prenoseći mu i Kašeovu poruku da želi da se sastane sa njim. Đilas u memoarima o svom prispjeću bilježi: "...Referisao sam Titu, a on kao da već nije bio onoliko zainteresovan: Njemci su, u stvari, već bili obustavili progonjenje, a naše jedinice, izvojevavši na Treskavici mučnu pobjedu i nad četnicima Pavla Đurišića, prodirale su u Hercegovinu i ka Crnoj Gori i Sandžaku. No, odmah je odobrio povratak Velebitov u Zagreb, a iz Zagreba u Slavoniju – radi obustave akcija slavonskih partizana, naročito na prugu Zagreb–Beograd... Velebit je to i sproveo, zadržavši se poduže. On je doveo i Hertu..."

Tito i Đilas poslije rata

-(FOTO: IZ KNjIGE "MILOVAN ĐILAS: VJERNIK, BUNTOVNIK, MUČENIK" BORISLAVA LALIĆA, "NOVOSTI")

Ovdje se Đilasovo učešće u "Martovskim pregovorima" završava. "Nije ni mene ni ostale članove CK", piše Đilas u memoarima, "grizla savjest da tim pregovorima iznevjeravamo sovjete, internacionalizam, konačne ciljeve: ratna nužda nas je gonila na to... Pregovori su držani u velikoj tajnosti. Nije bilo razlika u vrhu, sem što smo Ranković i ja bili skeptičniji u pogledu ishoda nego Tito: u trajnije primirije ili širi sporazum niko nije vjerovao."

Vrlo brzo poslije "Martovskih pregovora", Njemci su pokrenuli novu ofanzivu protiv NOV i POJ, tzv. operaciju "Švarc" (Bitka na Sutjesci). Partizanske snage su opkoljene početkom ljeta u rejonu rijeke Sutjeske, sa velikim brojem ranjenika, dospjevši tako u vrlo tešku situaciju. Tako je otpočela jedna od najtežih borbi u istoriji NOP-a. Tito je tom prilikom Milovanu Đilasu, kao članu Vrhovnog štaba NOV i POJ, povjerio dužnost komande nad Trećom i Četvrtom divizijom.

PRIREDIO:

MILADIN VELjKOVIĆ

(KRAJ)