"Ličnost prote Alimpija Popovića, paroha Uspenske i Almaške crkve, prvog gradonačelnika Novog Sada poslije Drugog svjetskog rata, narodnog poslanika i društvenog radnika, svestrana je i nadasve zanimljiva. Sveštenički poziv, kojem je bio posvećen i u poslijeratnom periodu kada je vodio grad Novi Sad, njegova angažovanja, interesovanja, talenti, kao i neiscrpna energija koju je, i pored teških životnih nedaća, posjedovao do kraja života, dovoljan su razlog da zaintrigiraju istraživača i, nadamo se, buduće čitaoce". Ove riječi dr Gordane Petković, iz njenog opširnog predgovora knjizi "Uspomene prote Alimpija Popovića, paroha novosadskog 1958", koju je priredila za štampu, mogle bi biti najsažetiji portret njegove ličnosti. Knjigu je 2017. godine izdao "Prometej" iz Novog Sada, a u narednih nekoliko brojeva uz odobrenje glavnog i odgovornog urednika ove renomirane izdavačke kuće, gospodina Zorana Kolundžije, i saglasnost priređivača, prenijećemo iz nje (637 stranica), sa značajnim skraćenjima, dio Popovićevih uspomena koje se odnose na njegovo djetinjstvo i školovanje.
Priređivač knjige, dr Gordana Petković, rođena je 1972. godine u Smederevu. Diplomirala je 1999. na odsjeku za istoriju Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, na kome je i doktorirala, 2016. godine. Kao muzejska savjetnica zaposlena je u Zavičajnoj zbirci Sremskih Karlovaca koja posluje u sastavu Muzeja grada Novog Sada. Autorka je značajne monografije "Patrijarh Josif Rajačić (1785–1861)", kao i koautor velikog broja izložbi i organizator mnogobrojnih predavanja i promocija.
Ranije još, pitali su me poneki drugovi i prijatelji, da li pišem dnevnik ili uspomene iz života, a ja sam im odgovarao da o tome nijesam nikada pomišljao. Smatrao sam, naime, da mi je život protekao, uglavnom, kao tok mirne rijeke i da ne bih imao naročito da nešto, iz toga moga, sada već uveliko prohujalog, života – kažem.
Sada međutim, kada je starost došla, sve sam se više sjećao prošlosti svoje pa sam odlučio da krenem u tu moju prošlost, u rano djetinjstvo svoje pa da napišem sve, čega god se budem sjetio, bez ikakvih pretenzija, već jedino radi one istine da je svaki, pa i najsivlji život roman za sebe.
Ova odluka mi je došla sasvim iznenada, ona je pala i, evo, u ime božije, počinjem.
Kada se čovjek koji je već davno prevalio godine života osvrne unazad u svoje djetinjstvo, onda mu se prohujale godine učine kao san i tren. Čovjek se sjeća pojedinih događaja iz života svoga tako, kao da je sve to nedavno bilo. I zaista, dani, mjeseci i godine u životu našem "prolaze, lete i nestaju kao leptirovi".
Rodio sam se u Novom Sadu 26.11. (9.12) 1888. godine, u Podbari u kući pod brojem 2297 jer, u to vrijeme, ulice nijesu imale imena već je svaka kuća imala svoj broj. Kada su kasnije, krajem 19. vijeka, ulice dobile svoje nazive, ova ulica je nazvana Rivička ulica, po Rivici potesu – nekada zaseoku na Čenejskim salašima. Kada je, poslije Prvog svjetskoga rata, Novi Sad došao u sastav nove države Jugoslavije, ova ulica je dobila naziv Jug Bogdanova ulica pa se tako i danas naziva. Kuća u kojoj sam se rodio postoji neizmijenjena i danas i nalazi se na istom mjestu pod br. 32. U istoj kući rodio se i stariji brat mi Daka 28.12.1886, dok se najstariji brat mi Toša, rodio na Klisi u šumarskoj kući "Gornje šume". Tu se rodila i sestra Vasiljka koja je živjela svega 2–3 mjeseca i umrla 1885. godine. Toša je rođen bio 1884. a umro 1944. godine. Poslije mene rodila se sestra, takođe Vasiljka 1890. ali je i ona umrla u trećoj godini života. Godine 1892. rodio se brat mi Živko, trgovački pomoćnik, koji je, kao dobrovoljac iz Rusije, u koju je prebjegao kao austro-ugarski vojnik, prešao 1915. god. sa prvom grupom dobrovoljaca – Vojvođana u Srbiju i tamo, negdje oko Leskovca, u četi vojvode Vuka koja je štitila odstupnicu srpskoj vladi i vojsci, poginuo u borbi sa bugarskom vojskom oko Mitrovdana 1915. god. Imali smo još jednog brata Prokopija, rođenog 1894. ali je i on umro kao malo dijete od 3 godine.
Pripremio:
MILADIN VELjKOVIĆ
(Nastaviće se)