Srbija je stajala u neprekidnoj vezi sa Petrogradom i odatle dobijala naređenja i uputstva. Prema tome, Rusija koja je računala s ratom i htjela ga, mogla je, u ovom dugom vremenu, da se vojnički pripremi. Ona je to vrijeme temeljno iskoristila. Zbog toga je ona mnogo ranije mogla da izvrši prikupljanje na vojištu, no što su to predviđali proračuni njemačkog i austrougarskog generalštaba. Iz ovih razloga bio je doveden u pitanje uspjeh njemačkog operacijskog plana, a time i uspjeh rata. Sva preimućstva brzog, iznenadnog početka rata bila su izgubljena za Centralne sile. Zato se ne treba čuditi što je Berlin bio nervozan zbog tolikog odugovlačenja bečkih odluka.
Najzad je ovo sistematsko, pravnom postupku saobraženo dovođenje do rata od strane Austro-Ugarske, kao velike sile s malom Srbijom, čija krivica za ubistvo nije mogla da se dokaže, dakle koja je bila nevina, teže teretilo Centralne sile kao prouzrokovače rata, no što bi ih teretilo brzo i energično istupanje protiv Srbije, preduzeto neposredno poslije ubistva. Brzo zauzimanje Beograda u vidu prepada – što je dabome trebalo da bude solidno vojnički pripremljeno – sa jednovremenim zahtjevom da se srpsko držanje prema Monarhiji iz osnova izmijeni, zapanjilo bi neprijatelje koji na to nijesu bili pripremljeni. Monarhija bi tada zadobila simpatije svih naroda moralnog osjećanja, i u arhivama srpske vlade i ruskog poslanstva pronašla bi i materijal pomoću koga bi se naknadno mogla dokazati opravdanost ovakvog austrougarskog postupka. Ali je izvjesno da posljedice ni u kom slučaju ne bi bile teže od onih koje je prouzrokovao napred razmotreni stvarni postupak.
Kao što je poznato, odgovor Srbije, koju je potpomagala Rusija, nije bio zadovoljavajući. Austrougarski poslanik napustio je Beograd. U ovakvoj situaciji, a smatrajući da je borbena radnja politika–rat bila dobro pripremljena, trebalo je pomišljati da će austrougarske trupe umarširati u Beograd, odmah poslije poslanikovog odlaska. Daleko od toga! Toga trenutka nije se ništa desilo. Najprije su sljedovala naređenja za mobilizaciju osam korpusa, čiji je prvi dan mobilizacije bio 28. juli, pa potom još i neki drugi diplomatski pregovori sumnjive vrijednosti.
Pošto je Srbija još 24. jula počela da mobiliše i pošto je Rusija htjela rat, natrag se više nije moglo. Svi pokušaji da se još u tom momentu spriječi rat ili da se on bar lokalizuje, kao i da se izbjegne svjetski rat, bili su uzaludni. 28. jula Austro-Ugarska je objavila Srbiji rat.
Rat, koji su Centralne sile toliko dugo i tako često sprečavale po cijenu najvećih samopregorijevanja, ipak je izbio. On je i za neprijatelje Njemačke došao neočekivano i prerano. Međutim, oni borbu nijesu više izbjegavali, kao 1909. godine, jer su se smatrali dovoljno spremnim da je prime. Vojnički položaj Centralnih sila u odnosu na onaj u 1909. godini bio je zaista daleko gori.
Srbija koja je davala povoda za sukob, opremila je svoju vojsku u neočekivanoj mjeri uz pomoć svojih saveznika. Mate-rijalna priprema za rat, koja je počela da se izvodi od aneksione krize, omogućila je Srbiji da u Balkanskom ratu, u roku od deset dana mobiliše i koncentriše svoju vojsku od jedanaest jakih, odlično naoružanih pješadijskih divizija. U obadva balkanska rata, u kojima Srbija nije imala tako velike gubitke, mlada vojska se valjano pokazala i stekla bogato ratno iskustvo. Pouzdanje naroda u svoju snagu znatno se pojačalo, a oduševljenje za borbu sa Austro-Ugarskom razbuktalo se do najvećeg stepena. Rusija je poslije teškog diplomatskog poraza pretrpljenog 1909. godine, a raspolažući velikim novčanim sredstvima dobijenim od Francuske, znatno usavršila svoju vojsku, poboljšala naoružanje, naročito artiljeriju, i ubrzala mobilizaciju i koncentraciju.
PRIREDIO: MILADIN VELJKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
