Piše,
Budo Simonović
Jednog decembarskog dana 2001. godine, jedno porodično gnijezdo, savijeno u ubogom kućerku u ulici Husinskih rudara u sirotinjskom podgoričkom naselju Vrela Ribnička, pretvorilo se u pakao i krvavo razbojište na kojem su ostala beživotna tijela bračnog para, pedesetčetvorogodišnjeg Fadila i šest godina mlađe Medine Adrović i njihove četrnaestogodišnje ćerke Ajsele, a ljekarima podgoričke bolnice nije potom pošlo za rukom da se izbore ni za život njihovog jedanaestogodišnjeg sina Ferida.
Rane su preboljele njihova šesnaestogodišnja ćerka Mirzela i Medinina ćerka iz prvog braka, dvadesetdevetogodišnja Izeta Rastoder.
Policiji i istražnim organima je potom ostao mučni, a u suštini beskorisni posao utvrđivanja istine šta se i kako zbilo tog studenog jutra iza zatvorenih metalnih vrata te nesrećne iznajmljene jednosobne kućice, jer je od početna bilo jasno i nesumnjivo da je vinovnik ove stravične tragedije bio glava porodice Fadil Adrović koji je na kraju krvavog pira posljednji metak ostavio za sebe i sam sebi presudio za ovo stravično zlodjelo.
Adrovići su ugledna porodica, rodom iz sela Bor u beranskoj opštini. Fadil, najstariji od šestoro braće i sestara, koji je tridesetak godina proveo na privremenom radu izvan Crne Gore, uglavnom u Njemačkoj, dvadeset i pet godina prije tragedije, sreo je šest godina mlađu Medinu, rodom od Ličina iz pešterskog sela Kruščice, ženu koja je iza sebe imala jedan propali brak i troje djece o vratu. Među njima je planula ljubav koja je ubrzo dobila epilog pred matičarom.
Još punih petnaest godina potom trajalo je stranstvovanje Fadila Adrovića, ali nikada nije zapostavljao kuću i porodicu, suprugu Medinu koja je podizala djecu i držala krave i ovce. A svaki njegov dolazak kući značio je i rođenje novog djeteta i tako do šestoro, dva sina – Arfin i Ferid – i četiri ćerke – Arnela, Mirzela, Ajsela i Igbala.
Konačno, 1995. godine, Fadil je odlučio da se definitivno vrati kući, odnosno sasvim posveti porodici. Na jednoj strani je povećao stado ovaca i broj krava, a na drugoj od malo ušteđevine započeo izgradnju nove lijepe kuće na očevini u rodnom Boru. Kupio je i jedan manji autobus i otvorio redovnu autobusku liniju Bor – Berane na kojoj je svakodnevno po dva puta vozio.
Blizina kući, međutim, iz nekih razloga nije ga približila ni supruzi ni porodici. Počele su razmirice i nesporazumi, koji su tri i po godine kasnije, polovinom 1999, kulminirali Medininom odlukom da mužu, kući i imanju na selu okrene leđa i sa šestoro djece, bez igdje ičega, ode u Podgoricu i da pritom pokrene i brakorazvodnu parnicu.
Iz priča najbliže rodbine, komšija i prijatelja koji predstavljaju Fadila kao mirnog, pribranog i uglednog čovjeka i domaćina, a Medinu kao časnu i poštenu majku, privrženu djeci i porodici, ne može se izvući siguran i pouzdan zaključak šta je onda bio stvarni razlog zlokobnog raskola u ovoj porodici.
Bilo kako bilo, Fadil se nije odricao porodice niti pristajao na razvod, jer je bio veoma privržen i opsjednut djecom, koja su, izgleda, sva, sem mlađeg sina Ferida i najstarije ćerke Arnele, bila naklonjena majci. Koliko god je mogao, uprkos svemu, Fadil im je pomagao da prežive u tom iznajmljenom sobičku. Tu u Vrelima Ribničkim, na krajnjoj periferiji Podgorice, pola godine prije tragedije kupio čak i jedan plac i započeo gradnju kuće – očigledno sve u želji i nadi da će pod svoj krov opet okupiti porodicu.
Dan uoči tragedije, u četvrtak, 6. decembra 2001. godine, banuo je u Podgoricu, kod porodice da bi sjutradan obavio neki ljekarski pregled. Usput je kupio i dovezao familiji nekoliko džakova brašna i nešto druge hrane. Suprugu nije zatekao kod kuće, a djeca, prvenstveno stariji sin, nijesu dozvolili da unese brašno i hranu u kuću.
Ostao je tu ipak na konaku. Ubrzo je stigla i supruga Medina:
– Uđe, pozdravi se sa mnom i sa mojom snahom, Fadilu ni ruku ne pruži, niti ga pogleda. On samo obori glavu i zaćuta – ispričao je kasnije Šećo Bošnjak, prvi komšija Adrovića, koji se u tom momentu zatekao u njihovom zlehudom domu i koji je tvrdio da je Medina, glasno i jasno kazala da Fadil nije njen muž niti će ikad više biti "sem mrtve…"
Fadil je izgleda ipak ostao i prenoćio kod porodice u toj ubogoj sobici. Najstariji sin je ujutro oko sedam sati pošao na posao, a on do obližnjeg gradilišta svoje kuće. Tamo se, po prilici, nije dugo zadržao. Vratio se i svom mezimcu, mlađem sinu Feridu, dao nešto novca i poslao ga u obližnju prodavnicu da kupi slatkiše. Bog sami zna da li je baš to bila varnica svađe, tek kako se moglo doznati iz šturih kazivanja preživjelih svjedoka te stravične drame, Medina je Feridu, izgleda, uputila neku grku riječ. Ovaj je pozvao da to ponovi još jednom, a kad je ona to i učinila, sijevnuo je pištolj...
Medina koja je sjedjela ili ležala na rasklopljenom madracu ugaone garniture pogođena je sa tri metka. Ćerke, koje su, po svemu sudeći, bile oko nje, krenule su, izgleda, da je zaklone tijelima, a u tom trenutku se na vratima, sa slatkišima u rukama, pojavio i mali Ferid. Da li je razjareni i izbezumljeni otac, kojem je pala krv na oči, potom redom pucao i u djecu ili su ona bila žrtve nasumice ispaljenih metaka i rikošeta u tijesnoj sobici, nikada do kraja nije pouzdano razjašnjeno.
Bilo kako bilo, tek sa po jednim metkom su pogođene i Ajsela i Mirzela i njihova polusestra Izeta, kao i mali Ferid, a nepovrijeđena je preko vrata umakla samo trinaestogodišnja Igbala koja je ugrabila i iz tog pakla prisebno iznijela i tromjesečnu Izetinu ćerku Sabinu i jednog trogodišnjeg dječačića iz komšiluka kojeg je Izeta čuvala i brinula o njemu dok su mu roditelji bili na poslu.
Fadil se, svi su izgledi, trgao tek kada je vidio malog Ferida oblivenog krvlju (bio je pogođen u glavu) i istog časa i sebi prislonio cijev oružja na sljepoočnicu...
Od tada traje triježnjenje i kajanje rodbine i prijatelja ove zlosrećne porodice i odgovor čeka jedno, kao nož, oštro pitanje: da li su svi oni učinili koliko su mogli i morali da do tragedije ne dođe...
(Fotografije su preuzete iz knjige Buda Simonovića "Riječ skuplja od života", koja je objavljena 2006. godine)
Sjutra: SVIREPA ORGIJA PRITAJENOG UBICE
Komentari (0)
Ostavite svoj komentar