Piše,
Budo Simonović:
U pitomoj Vraneškoj dolini toga dana se smrklo ranije nego obično. U ovom kraju za februar mjesec neuobičajeno topla noć se odjednom sručila sa šumovitih okolnih brda niz široke livade i donijela plahu kišu. Zamućeno nebo je zaplakalo kao da je samo ono slutilo kakva će se tragedija desiti te noći, da će 14. februar 1993. godine ostati zapisan crnim slovima, ne samo u svijetloj istoriji nadaleko čuvene i poznate porodice Cerović nego i u analima kriminalistike.
Od nekoliko porodica Cerović koje su, kao i mnoge druge iz drugih krajeva Crne Gore, prije bezmalo sto godina iz rodne Tušinje doselile u Vranešku dolinu, najuglednija je bila porodica braće Momčila i Dušana Cerovića koja se skrasila u selu Čokrlije, na sredokraći između današnjeg Tomaševa i Pavina Polja. Ljudi su ih u novom kraju prihvatili i od prvog dana cijenili kao izuzetno vrijedne i marljive domaćine, kao komšije kakve bi svako poželio – kao ljude čija je riječ bila kemen stanac – iznad svega zbog njihove skromnosti i nenametljivosti, iako su poticali iz velikog i slavnog uskočkog bratstva i plemena.
U tome se posebno isticao stariji Momčilo, veliki uglednik i mirotvorac, čija se riječ čula, poštovala i uvažavala ne samo među dvije stotine domaćina u Čokrlijama. Imao je sreću da prema sebi nađe i ženu, Mitru, rodom od Čabarkapa, ženu široke i plemenite duše, koja je neumorno slijedila i podržavala muža. Nijesu, nažalost, imali sreće da im porod donese radost i napuni kuću pa su se svim srcem okrenuli bratu, odnosno djeveru Dušanu, uglednom seoskom učitelju, i njegovoj supruzi Mileni, kojima je sudbina podarila petoro krasne djece, tri sina i dvije ćerke.
Momčilo i Mitra su posebno prihvatili srednjeg Dušanovog sina Mlađena, tekstilnog tehničara Vunarskog kombinata u Bijelom Polju, i njegovu suprugu Milevu, takođe radnicu ove bjelopoljske fabrike. Iako su bili u zenitu života (Mlađenu četrdeset peta, Milevi dvije godine manje), oni su 1992. godine odlučili da okrenu leđa fabrici i vrate se na selo, u rodni kraj, i posvete se poljoprivredi. Stančić koji su imali u gradu ostavili najstarijem sinu Petru, koji je bio već oženjen i imao dvoje djece. Udata im je bila i ćerka Rada (i ona imala dvoje djece). Srednji sin Mile već je bio stastao za vojsku, a najmlađi Momčilo još u osnovnoj školi.
I život je krenuo ispočetka. I sve fino i kako valja. Mlađen umješan i promućuran, majstor i radnik neumorni, a Mileva domaćica da joj ravne nema. Kuća im puna radosti, sloge i ljubavi, pogotovu otkad se iz Bijelog Polja vratio i najmlađi sin Momčilo i školovanje, osmi razred, nastavio u Osnovnoj školi "Milovan Jelić" u Pavinu Polju, a srednji Mile sa odsluženja vojnog roka iz Beograda.
I sve je bilo i teklo tako lijepo i idilično, koliko je život uopšte mogao biti lijep i idiličan u tim sumornim vremenima devedesetih godina prošlog vijeka, do tog crnog februarskog utorka kada se pred ovom kućom rasprtila nesreća i za tili čas sve pobrkala, okrenula naglavačke i srušila do temelja...
– Te noći smo Mlađen i ja sjedjeli tu kod komšija Vukovića – ispričao je tada šezdesetogodišnji Vladimir Perović, najbliži komšija Cerovića. Odigrali smo partiju preferansa i negdje odmah iza devet sati krenuli kućama. Bio sam taman došao do moje kuće kad se u Mlađovoj kući glasnulo oružje, dva ili tri rafala, onako kratko, po nekoliko metaka koliko sam mogao razabrati. Ma, šta li je ono, bog ti sveti, mislim se ja. Taman sunuo da uđem u kuću kad mi sinu: ada, bogomi, nije ništa drugo nego se Mile oženio ili vjerio đevojku pa Mlađen šenluči kad su mu kazali. Ja se onda lijepo vratim s praga pa pravo kući Cerovića da vidim šta je i da sretnjikam.
Vrata u prizemlju otvorena, svijetla upaljena, ali vidim nema nikoga. Ja uza stepenice, pa na sprt, vidim upaljeno i svjetlo iznad ulazanih vrata. Kad sam bio na onom okretištu na sred stepenica, vidim nešto se crni na stepenicama. Ne vidi se baš dobro jer su stepenice u sjenci onog svjetla iznad vrata. Zaključih, ipak, da je čeljade, pa viknuh:
– Koje si to tu!
Prepoznah onda babu Mitru, sva u krvi, pala naglavačke niz stepenice.
U tome na vrata iskoči Momčilo sa puškom u rukama i viknu:
"Nazad! Nazad!"
Ja se povratih dva-tri koraka i zaučinjeh:
"Šta je to, Moko, crni ti vijek?"
"Sve sam ih pobio, ali tebe neću, Vlaćo", reče potpuno mirno i pribrano iako je u prvi mah, kad je izletio iz kuće izgledao usplahiren.
"Koga si pobio, crni Moko!?"
"Sve sam moje pobio! I tatu, i majku, i babu... sad ću i sebe..."
"Ne, Moko, jadan ne bio, nemoj to raditi", počeo sam da ga molim dok sam polako odstupao niz stepenice. On je i dalje mirno stajao, a ja sam, čim sam ušao u zaklon ispod stepenica i dohvatio se ćoška kuće, razgulio niz livadu prema mojoj kući. Tu više ceste sam srio sina Milana i snahu, i oni čuli pucnjavu pa krenuli da vide šta je, pitaju, a ja im kažem: "Zlo i najgore, Momo pobio sve..."
Stravična vijest o pokolju u kući Cerovića brzo je prostrujala kroz pomrčinu i uskoro se sjatilo gotvo cijelo selo. Ljudi su u nevjerici i strahu dugo obilazili oko kuće, ali se niko nije usuđivao da priđe. Prvi se okuražio Ljubo Bošković i kročio uz krvave stepenice na gornji sprat prostrane kuće. Pored tijela sedamdesetogodišnje babe Mitre na vrhu stepenice je ležalo tijelo četrnaestogodišnjeg Momčila sa razmrskanim čelom, a pored njega automatska puška, kalibra 7,62 milimetra.
U predsoblju, gotovo jedno preko drugog, ležala su beživotna tijela Momčilovog oca i majke, Mlađena i Mileve, a u jednoj od soba još dvije žrtve: na jednom krevetu Momčilov stariji, dvadesetogodišnji brat Mile, a na drugom njegov sestrić, mali Jovan Trutić, kojemu su bile tek dvije godine i osam mjeseci.
Momčilo je pucao kratkim rafalima i gađao vrlo precizno, uglavnom u glavu i najvitalnija mjesta, da bi mu pozavidjeli i najiskusniji profesionalci. Sebi je presudio samo jednim metkom tako što je kundak opro na pod a čelo naslonio na cijev puške...
Cerovići su dva dana kasnije sahranjeni na groblju Vranštica kod Tomaševa, a mali Jovan Trutić na groblju Kisela voda kod Bijelog Polja. U porodičnoj grobnici Mlađenovog strica Momčila nije bilo mjesta za ubicu i samoubicu Momčila, koji je sahranjen zasebno, a u grob odnio veliku zagonetku zašto je to učinio. Zašto je ubio malog sestrića Jovana sa kojim se igrao i samo koji sat ranije ga nosio oko vrata preko livada pored kuće...
(Fotografije preuzete iz knjige "Riječ skuplja od života", autora Buda Simonovića, koja je objavljena 2006. godine)
Sjutra: NA VRATA JE BANUO SA OSMIJEHOM
