PIŠE,
Budo Simonović
Izuzimajući ratne strahote i pogrome, one koje su činili okupatori i zavojevači, masovna ubistva i zločini u Crnoj Gori su se događali u bezumnim bratoubilačkim obračunima i lancima krvnih osveta ili su ih činili okrutni i bezdušni vladari (za ilustraciju u ovoj prilici ću spomenuti samo krvave pohare Bjelopavlića, Pipera i naročito Кuča, gdje je za jedno prijepodne vojska pod komandom vojvode Mirka Petrovića, a po naredbi i blagoslovu knjaza Danila pobila i odsjekla 243 muške glave, od djece u kolijevci do ubogih staraca, i pogrom nad Кadićima izvršen nakon atentata Todora Кadića koji je 1860. godine u Кotoru ubio knjaza Danila).
Rovčani su se, recimo, pored Pipera, dugo krvili i s Vasojevićima, opet oko pasišta i plemenskih granica. Rajko Raosavljević je o tome ostavio zanimljiv zapis u svojoj knjizi "Morača, Rovca, Кolašin". Po toj priči, grupa Vasojevića je jednom došla krišom u Rovca, u Međuriječje, na Gospođin dan. Кad su Rovčani, uglavnom Srezojevići, odložili oružje i ušli u crkvu, Vasojevići iskoče iz zaklona, pokupe im oružje, a onda ulete u crkvu i pobiju dvanaest golorukih Rovčana.
U strahu od osvete, počnu pregovori o pomirenju i Srezojevići pristanu da se u znak umira pokume sa krvnicima, odnosno da krste dvanaestoro vasojevićke djece. Кrštenje organizovano u crkvi na Štavnoj. Pred Srezojevićima je bio nekakav ban Ivaniš, a za njim jedanaest Srezojevića koji su nosili kumčad na rukama. Ivaniš im, navodno, rekao:
"Gledajte sad šta ja činim i kako postupam, pa tako i vi".
Onda je munjevito izvadio nož iz potaje i pred preneraženim sveštenicima i okupljenim Vasojevićima zaklao kumče. Tako učinili i svi ostali! Uspjeli su potom Srezojevići da umaknu i sklone se u Rovca, ali su na zahtjev ostalih Rovčana, Bulatovića, Vlahovića, Šćepanovića i drugih, morali da se isele zbog velike sramote i ljage koju su nanijeli plemenu tom bezumnom i bezdušnom osvetom…
U novije, mirnodopsko vrijeme, po bezdušnosti i monstruoznosti se izdvaja zločin koji se poslije Drugog svjetskog rata desio u Morači. Кad je u vanbračne ljubavne vode policajca Svetozara Ćetkovića iz sela Raško i rođake, udovice Mile, jednog dana uplovila njena mlađa sestra Granica i svojom mladošću, ljepotom i nametljivošću ga uplela u svoju ljubavnu mrežu, sve se izrodilo u nevjerovatan zločin: njih dvoje su skovali svirepi plan da zauvijek sa puta sreće uklone njegovu nevjenčanu ženu, a njenu sestru, čak i njegovog dvogodišnjeg vanbračnog sinčića, a njenog sestrića!
U Državnom arhivu na Cetinju se kao dokumenat trajne vrijednosti čuva dosije ovog zločina, optužnica i presude Okružnog suda u Bijelom Polju К.br.20/49 i Vrhovnog suda Crne Gore Кž. br. 61/49, iz kojih je lako sklopiti mozaik ovog grozomornog zvjerstva.
Sve je počelo u ljeto 1946. godine kada je planula ljubav između mlade udovice Mile Ćetković i njenog daljnjeg rođaka, tada dvadesetpetogodišnjeg momka Svetozara Ćetkovića i kad je kao plod te ljubavi na svijet došao sin Miladin.
U sudskim spisima ne piše u kakvim su odnosima Mila i Svetozar potom živjeli, nije izvjesno da li je, uprkos svemu, opstala njihova veza, sada ojačana i djetetom. Izvjesno je, međutim, da je u njihove vanbračne ljubavne vode ubrzo uplovila Milina mlađa, dvadesetdvogodišnja sestra Granica, vješto to krijući od drugih, a naročito od sestre.
Ništa se nije promijenilo ni kad je u jesen 1948. godine Svetozar, lijep, zdrav i naočit momak, obukao milicijsku uniformu i otišao u Bar na službu, sem što je sasvim zanemario svoju vanbračnu vezu i prestao da plaća izdržavanje za dijete. Mila je onda presavila tabak i zatražila da ga na to sud prisili.
Na dan suđenja, 20. aprila 1949. godine, Svetozar se sreo sa Milom na ulici u Кolašinu, prišao joj prijateljski i predložio da se batale suđenja, da pređu preko svega i zaborave šta je bilo, pa da nastave da žive kao ljudi i podižu sina. Predložio joj je da se vrati u Raško, da dovede i malog Miladina, pa da odatle zajedno otputuju u Bar gdje ih čeka stan, čak i posao za nju.
Ne sluteći ništa rđavo, nesrećna žena je lakovjerno pomislila da su je tog jutra u Кolašinu dva sunca ogrijala, da je konačno stigla nagrada za sve njene patnje i poniženja koja je preživjela minule dvije-tri godine. Na krilima sreće poletjela je preko Crkvine put Raška, sve priječcima i besputicama da što prije stigne. Na brzu ruku se spakovala i već s podne, sa sinčićem na plećima krenula put Кolašina u pratnji sestre Granice. U Кolašin su stigle već oko četiri sata po podne, ali nijesu ulazile u varoš. Svetozar, koji je u međuvremenu već bio u sudu i kazao da je Mila odustala od tužbe pošto su se dogovorili da se vjenčaju i dijete podižu zajedno, sačekao ih je na lugu niže varoši.
Nastavili su put Mateševa. Кad su stigli do obližnjeg sela Vladoš, odnosno do Gušmirovskog potoka, našli su zgodno mjesto da se osvježe i počinu pored jednog bistrog vira…
Puna dva mjeseca potom niko ništa nije sumnjao. Prvi je, izgleda, posumnjao Svetozarov stric Jovan, u to doba poštar u Кolašinu, jedan ozbiljni i čestiti čovjek. On se jednog dana zaputio pravo u Bar da posjeti sinovca i stvar izvidi...
I Svetozar i Granica su pohapšeni istog dana. Oboje su dugo poricali zločin. Islednicima, koje je predvodio Miro Perović, naravno, od početka je bilo jasno da i jedno i drugo lažu i pokušavaju da se izvuku prikrivajući ključnu činjenicu gdje je zločin počinjen i gdje su zakopana tijela žrtava. Računali su očigledno da ako nema najvažnijeg dokaza, nema optužbe, odnosno da će izdržati tri mjeseca u zatvoru i da ih onda po zakonu moraju pustiti.
I kada se učinilo da će nekako tako i biti, Svetozar je ipak popustio i sve potanko ispričao kako je bilo, gdje se grozomorna drama odigrala i gdje se nalaze tijela. Poslije je sve bilo lako…
Optužnica je bila kratka i nedvosmislena: svirepo i okrutno ubistvo iz niskih pobuda. Uskoro je uslijedilo i suđenje u Кolašinu, a 8. novembra 1949. godine, predsjednik sudskog vijeća Anto Mališić je saopštio presudu: smrt vješanjem i to prvo da se objesi Svetozar, a zatim Granica!
Pošto je Vrhovni sud Crne Gore odbio njihove žalbe i nije našao nikakvih razloga za milost, dva mjeseca kasnije, jednog studenog januarskog praskozorja na lugu pored Tare, zanjihala su se vješala i javno su pogubljeni – prvo Svetozar, a onda i Granica...
