U organizaciji Novak Đoković Fondacije u okviru programa "Podrška, ne perfekcija", dokumentarni film "Mudrost traume" dr Gabora Matea premijerno je prikazan u bioskopu Cineplexx u Podgorici.
Projekcija nakon koje je održana panel diskusija uz svesrdno učešće podgoričke publike bila je ogledalo u kojem se reflektovalo unutrašnje stanje svakog posjetioca. Poručeno je da se rješenje problema nalazi u prevenciji i korijenima, da nam je potrebna zdrava porodica, povezanost i empatija, kako bi svoje emocije ispoljavali, a ne ih nosili kao plašt iza kojeg smo sakrili svoju ranjivost, problem.
Barem u toku trajanja filma dr Mate je ubijedio prisutne da moramo posmatrati ljude.
- Moramo da počnemo da vidimo čovjeka, a ne problem. Moramo gledati na ljude kao na ono što im se desilo - istakao je.
On apeluje da osvijestimo činjenicu da, kad prođemo pored beskućnika, moramo biti svjesni "da je to izuzetno bolan svijet", kad zavisnika optužimo "da je to njegov izbor", moramo znati "da niko svjesno ne bira uništenje i da je ‘umirivanje spolja‘ - nedostatak unutrašnjeg mira."
Filmska priča dr Gabora nam je otkrila da je trauma zajednički imenilac svih prestupnika koji se nalaze na održavanju kazne u zatvorima, beskućnicima na ulici, zavisnicima od droga ili alkohola...
Teme koje imaju svoj uvod, ali kojima treba razrada i zaključak, ljudi kojima treba pomoć, a ne osuda, izbavljenje a ne potiskivanje, još su neke od poruka filma.
Na panelu nakon projekcije emocije i mišljenja su podijelili Jelena Đoković, suosnivačica i globalna direktorka Novak Đoković Fondacije, Smiljana Grujić, psiholog i psihoterapeut, programska direktorka istoimene fondacije i koautor programa "Podrška, ne perfekcija", Igor Jurić, osnivač Centra za nestalu i zlostavljanu djecu, pokretač programa Amber alert u Srbiji, kao i Adriana Pejaković psiholog i psihoterapeut iz Podgorice.
- Kada govorimo o traumi prva stvar je empatija. Trauma predstavlja kompleksno iskustvo i prosto onda kada govorimo o njoj nije lako. Mi u Crnoj Gori volimo da budemo jaki, stameni, svako prisustvo bolesi nam jako teško pada i onda na terapiji radimo na uklanjanu stigme, jer njihov problem je što imaju problem. Kada se neko osjeća anksiozno on zbog toga osjeća stid. Jedan klijent mi je rekao da mu se čini da je na našim prostorima sramota i ako imaša dijabetes, a kamoli neki mentalni problem - kazala je Pejaković.
Nije lako biti otvoren i podijeliti ovakva iskustva
- Kad mi smatramo da moramo da budemo jaki mi se izolujemo zatvarmo i nekako bježimo u svoje poremećaje, bilo da su to bolesti zavisnosti, ishrane, anksioznost ili depresivnost. Onog trenutka kada se povežemo i kad osjetimo tu empatiju, kada je neko spreman da sa nama sjedi na našim mračnim stepenicama u toj nekoj situaciji je pola našeg ozdravljenja. Kad su mentalni problemi u pitanju mi dobijamo poruke tipa "nije ti ništa", "dobro si", "budi jak"... Imamo zabrane na emocije, te emocije nas kasnije zatvaraju, djevojčice ne valja da se ljute, dječaci ne smiju da plaču.Tada pribjegavamo strategijama odbrane, tonemo u zavisnost da bi se zaštitili. U edukaciji leži ključ - poručuje Pejaković.
Psihološkinja Smiljana Grujić smatra da je snaga u povezanosti.
- Moja tema je roditeljstvo. Imala sma priliku da pričam sa roditeljima i djecom i te perspektive se razlikuju. Često roditelji sve što rade u odnosu sa svojom djecom rade to iz ljubavi i želje da ih podrže, zaštite, da sjutra postanu bolji ljudi. Ali nekada se dešava da ti načini nijesu razvo,, tu kada se dese neka traumatska iskustva posle se ispolje ili na psihološkom ili na fizičkom nivou - objašnjava Grujić.
Neobičnom vježbom duvanja balona psihološkinja Smiljana Grujić je svim prisutnim u sali bioskopa probudila osjećaj traume. Duvajući balon do momenta pucanja svi prisutni u sali su zatvorenih očiju osluškivali kako spoljašnje zvuke tako i unutrašnje. Kako je objasnila Grujić, svi su se vratili u jedan oblik traume emocijom. Bilo da je to bio strah, propadanje, psihička bol, strepnja, uznemirenost ili pak osjećaj sreće, svi su u jednom trenutku osjetili kroz šta dijete prolazi kada je pod traumom.
- Ova vježba se radi sa svima koji su se osjetili anksioznost, neprijatnost, iščekivanje, napetost, to je to stanje koje dijete osjeća kada živi u porodici u kojoj se dešavaju neke stvari koje nisu primjerene dječjim potrebama i razvojnim kapacitetima. Neko se možda osjećao čak dobro jer neko dijete je razvilo neke strategije i naučilo da se nosi sa tim. Neprijatnost i trpnja je u stvari bol koju dijete može da ponese iz porodica u kojoj se ne zadovoljavaju njegove potrebe, gdje trpi traumu sa malim "t" - kaže Grujić.
Posmatrajući posjetioce u bioskopu tokom vježbe Jelena Đoković je podsjetila da svako iskustvo osim emocijom proživljavamo tijelom. Posmatrajući, kako je rekla, učesnike u vježbi primijetila je da su neki bili u grču, nekima je bilo neugodno, a neko je imao osmjeh, nervozni osmjeh, što često bude i ljudski način kada smo u neizvjesnosti, tada počnemo da se nekontorlisano smijemo.
Igor Jurić gost panela, koji vodi Cenatr za nestalu i zlostavljanju djecu u Srbiji, podijelio je svoje iskustvo i kako se bori sa traumom nakon gubitka djeteta.
- Gabor me ubijedio da nastavim da radim na sebi. Porodična tragedija, kćerka koja je oteta, brutalno zlostavljana silovana i ubijena bile su prekretnica u mom životu. Danas kažem da neke traume mogu da pomognu. Trauma je od mene načinila boljeg čovjeka. Igor Jurić prije 26. jula 2014 i Igor Jurić danas su potpuno dvije različite ličnosti, moja interesovanja i dobrota su na potpuno različitim nivoima. Ja danas puno više razmišljam o drugim ljudima o osjećanjima drugih ljudi. Da budem iskren zanimeravao sam osjećanja svoje djece. Sada pokušavam mnogo toga da uradim da pokažem da sam dobar čivjek, da na neki način Tijani osvjetlam obraz i da radim dobre stvari, liječim svoju traumu - kaže, između ostalog, Jurić.
