Odnos sa Koalicijom ZBCG ne sagledavam kao odnos između dužnika i povjerioca pa tako smatram da nije na mjestu ni dovođenje u vezu mojih viđenja nove Vlade, kao inkluzivne i stabilne, sa njihovim uvođenjem u vlast, kazao je predsjednik Crne Gore Jakov Milatović u intervjuu za NIN.

11. oktobra, izjavili ste da ste optimista i da vjerujete da će vaš stranački kolega Milojko Spajić, ipak, uspjeti u Ustavom propisanom roku da sastavi novu vladu, mandatar je, nakon nove runde pregovora, izjavio da je obezbijedio podršku 49 poslanika za svoj novi kabinet. Šta se to desilo u tih 24 sata, a što nije moglo da se uradi puna dva mjeseca?

Nisam učestvovao u procesu pregovora o formiranju Vlade pa je ovo pitanje ipak prije svega za mandatara i političke partije koje su učestvovale u pregovorima. Vjera da učesnici u procesu osjećaju odgovornost prema potrebi Crne Gore da dobije izvršnu vlast, koja će imati izborni legitimitet, davala mi je izvjesnu dozu optimizma da će na kraju ipak biti postignut dogovor koji će značiti formiranje nove Vlade. Tokom prethodna dva mjeseca svjedočili smo pokušajima da se afirmiše više koalicionih modela koji su, tokom samih pregovora, ostajali bez dovoljnog nivoa podrške. Konačni model manjinske Vlade, kako sada stvari stoje, sa aspekta političke teorije i prakse, predstavlja atipično rješenje o čijem kvalitetu ćemo suditi na osnovu rezultata nove izvršne i zakonodavne vlasti.  

Nakon što je mandatar Spajić javno rekao da u vladi nema mjesta za prosrpsku i prorusku koaliciju Za budućnost Crne Gore našao se na udaru vaših kritika. Sada je postignut dogovor da oni manjinski podržre Spajićev kabinet, ali i da predsjednik parlamenta bude upravo iz ove koalicije, kao i da dobiju mjesta u upravnim odborima javnih preduzeća. Da li je time obezbijeđena politička stabilnost Crne Gore?

Moj stavovi prema pitanju formiranja vlasti u Crnoj Gori su principijelnog, a ne pojedinačnog karaktera. Vođeni su, prije svega, brigom da država dobije stabilnu Vladu i funkcionalnu većinu u Skupštini, čime će se otvoriti put daljoj institucionalnoj konsolidaciji i reformama u pravosuđu. Nakon prvog neuspjelog pokušaja dogovora mandatara i koalicije ZBCG, na osnovu javnih saopštenja, dalo se zaključiti da dogovor nije bio postignut zbog razloga koji su bili vezani za raspodjelu mjesta unutar Vlade, a ne programskih razlika.

Kada bude potpisan koalicioni sporazum vidjećemo i kako izgleda konačan dogovor o podjeli vlasti, pri čemu moramo u vidu imati i činjenicu da se većina pozicija unutar javnog sektora popunjava preko javnog oglašavanja i da se radi o profesionalnim a ne političkim namještenjima.

Andrija Mandić i koalicija Za budućnost Crne Gore su vas otvoreno podržali u drugom krugu predsedničkih izbora. Vaše insistiranje na njihovom učešču u vladi tumačeno je kao vraćanje duga za tu podršku. Da li je o tome reč?

Odnos sa Koalicijom ZBCG ne sagledavam kao odnos između dužnika i povjerioca pa tako smatram da nije na mjestu ni dovođenje u vezu mojih viđenja nove Vlade, kao inkluzivne i stabilne, sa njihovim uvođenjem u vlast. Okupljanje političkih snaga koje su imale dugogodišnji antirežimski karakter, prije drugog kruga predsjedničkih izbora, rezultiralo je ubjedljivom pobjedom nad Milom Đukanovićem, čime je zaokružen proces političkih promjena u Crnoj Gori. 

Konfiguracija političke scene u Crnoj Gori nužno zahtijeva da se, birajući potencijalne partnere, rukovodite zajedničkim vrijednostima koje vas spajaju u određenom momentu. Za početak, svi zajedno moramo konstatovati da su se avgusta 2020. godine desile promjene koje su imale istorijski karakter, kada je prvi put vlast u Crnoj Gori promijenjena na demokratski način, voljom naroda, nakon održanih parlamentarnih izbora. Zatim i drugu važnu činjenicu - da su na parlamentarnim izborima 2023. godine, kao i na predsjedničkim prije toga, nekadašnje opozicione političke snage ubjedljivo porazile snage okupljene oko DPS-a. To navodi na zaključak da su građani pozitivno ocijenili ono što je urađeno za to vrijeme, bez obzira na političke nestabilnosti i pokušaje bivšeg režima da stanje u državi prikaže kao loše. Zato je i u procesu formiranja nove Vlade bilo važno da se ne prenebregnu ove činjenice te da se točak istorije, protiv volje građana, vrati unazad.

Bilo je i onih koji su tvrdili da na ulasku prosrpske koalicije u vladu insistira Beograd. Koliko ima istine u takvim tvrdnjama?

Ne znam da li je neko insistirao na ulasku bilo kog političkog subjekta u novu Vladu, ja nisam dobijao takve zahtjeve ni sa jedne strane. Da li je mandatar, ili neko drugi od učesnika u procesu formiranja Vlade, imao te vrste zahtjeva - to je pitanje za njih.

U principijelnoj ravni, više puta sam javno rekao da ne mogu da prihvatim da bilo koji politički subjekt koji je dobio povjerenje građana može unaprijed biti isključen iz učešća u vlasti.

Ponavljam još jednom, nisam se bavio formiranjem Vlade niti definisanjem subjekata koji će biti dio nje već iznosio legitiman politički stav o očekivanjima koja imam u pogledu prioriteta koji će joj biti u fokusu, a koji se odnose na još snažniju borbu protiv kriminala i korupcije, unaprjeđenje životnog standarda i ubrzanje našeg EU puta. 

Zamjenik pomoćnika američkog državnog sekretara Gabrijel Eskobar izjavio da su SAD bile vrlo jasne da žele da vladu čine isključivo partije usredsređene na evropske integracije i posvećene NATO paktu, koje dijele njihov stav u vezi s Rusijom. Kakvu reakciju očekujete nakon aranžmana sa prosrpskom koalicijom oko sastavljanja vlade? Mnogi su ovakav Eskobarov stav protumačili kao znak da SAD kroje sastav vlade Crne Gore. Kako vi to komentarišete?

U pogledu vanjsko-političkih prioriteta koje ste naveli, a koje sam upravo jasno promovisao u svojoj predsjedničkoj kampanji, a pokazao djelima od kada sam preuzeo dužnosti predsjednika Crne Gore, a koji se tiču ubrzanja EU integracija, kredibilnog NATO članstva i unapjređenja dobrosusjedskih odnosa, mislim da imamo snažnu podršku američke administracije, uključujući naravno i gospodina Eskobara. SAD su jedan od najvažnijih međunarodnih partnera Crne Gore, sa kojim dijelimo partnerstvo u NATO savezu.

Brojni analitičari su vaše neslaganje sa mandatarom Spajićem uporedili sa sukobom Mila Đukanovića i Momira Bulatovića. Kako vidite ovu poređenje, jeste li zaista novi Milo i Momir?

Analitičari, mediji, pa i sami građani, često su skloni da traže istorijske paralele sa sadašnjim događajima i ličnostima koje su dio političke scene. Jakov i Milojko nisu novi Milo i Momir, niti je isto vrijeme niti su iste okolnosti u kojima su oni zajedno obavljali važne državne funkcije, a onda u jednom momentu otišli na različite političke strane. Njihova uloga ima karakter istorijske, sa svim dobrim i lošim stranama koje su pratile njihov rad. Gospodin Spajić i ja, u protekle tri godine, uradili smo puno na demokratizaciji Crne Gore i njenom ekonomskom oporavku i to je ono što treba istaći bez obzira da li smo u pojedinim situacijama imali drugačije poglede na određene teme. Važno je da i u narednom periodu, svako u okviru povjerenja koje su mu povjerili građani, radi na boljitku i prosperitetu države. Sve drugo je od manje važnosti, posebno političko-istorijsko romantizovanje našeg odnosa.

Kao jednu od olakšavajućih okolnosti za duge pregovore o novoj vladi, naveli ste da su u prethodnom periodu dogovori postizani i zahvaljujući nedemokratskim mehanizmima, prije svega službama bezbjednosti i aparatu sile. Koliko oni danas utiču na političke prilike u Crnoj Gori?

U zemljama zapadnih demokratija, koje nam služe kao uzor na putu napretka, upravo su programske teme one oko kojih se okupljaju politički akteri u formiranju vlasti. Najčešće se ove teme odnose na ekonomiju, tj. na različite programe koji se tiču većih plata i penzija, brže izgradnje infrastrukture, reformi u zdravstvenom, obrazovnom i socijalnom sektoru. Svjedoci ste da je kod nas pored ovih tema upravo bezbjednosni sektor bio taj koji je najčešće u fokusu političkih kombinatorika i to dovoljno govori o potrebi daljih reformi i potpunoj profesionalizaciji tog sektora, koji je u prethodnom periodu nažalost često politički zloupotrebljavan. Smatram da to mora da prestane. 

Od starta ste se zalagali za stabilniju većinu, uz obrazloženje da je to neophodno zbog velikog posla koji joj predstoji. Šta bi, po vašem mišljenju, trebalo da budu prioriteti nove vlade?

Na unutrašnjem i vanjskom planu, zalažem se za po tri osnovna stuba na kojima treba graditi državnu politiku.

Na unutrašnjem planu: jačanje vladavine prava, uključujući snažnu borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije, održiv ekonomski razvoj i unaprjeđenje životnog standarda građana, i državu jednakih šansi u kojoj je za uspjeh u životu presudno znanje i rad.

Na vanjskom planu: Ubrzano pristupanje Crne Gore Evropskoj uniji, jačanje kredibilnosti članstva u NATO, dobrosusjedski odnosi sa svim državama u regionu.

Ujedno, nemam dilemu da bi privrženost svemu navedenom trebala da bude ulaznica za participaciju u budućoj vlasti.

Na čemu bazirate optimizam da bi 2028, do kraja vašeg mandata, Crna Gora trebalo da postane punopravna članica EU? I šta biste poručili onima koji bi se radije kladili da EU u dogledno vreme neće u svoje članstvo primiti ni jednu zemlju Zapadnog Balkana?

Crna Gora je značajno odmakla u procesu pristupanja Evropskoj uniji i ima lidersku ulogu kada je u pitanju integracija Zapadnog Balkana. Zašto to kažem? Zato što smatram 1) da kao najmanja zemlja kandidat može i najlakše ući u EU kao 28. zemlja članica, 2) već koristimo euro kao zajedničku valutu, 3) u kontinuitetu već dugi niz godina sprovodimo zajedničku spoljnu i bezbjednosnu politiku EU, 4) već punih šest godina smo NATO članica, čime smo posvećeni zajedničkoj odbrambenoj politici, 5) nemamo nijedno (krupno) otvoreno međudržavno pitanje, 6) u prethodnih par godina uspješno smo zaokružili demokratsku tranziciju vlasti i značajno ekonomski napredovali, 7) i napravili smo značajan institucionalni napredak u pregovorima, otvarajući sva pregovaračka poglavlja, od kojih su tri zatvorena, a brojna spremna za zatvaranje, uključujući privredno pravo, javne nabavke, zaštitu intelektualne svojine, itd.

Sve ovo, kumulativno, nema nijedna druga zemlja koja pretenduje da bude članica EU. Iz tog razloga smatram da bi učlanjenje Crne Gore bila sjajna poruka i svim drugim državama- kandidatima da je proces proširenja živ i dodatan podstrek da nastave sa procesom unutrašnjih reformi koje će ih dovesti do EU. Zalažem se i zalagaću se i dalje za princip regate po kome će se mjeriti pojedinačno dostignuća država u ispunjavanju mjerila za članstvo u EU, ali i za neophodnost da cio region Zapadnog Balkana postane sastavni dio EU, što smatram da bi bio garant trajnog mira i prosperiteta. 

U kojoj će mjeri prepreka na tom putu biti pravosuđe, kojem je neophodna duboka, suštinska reforma? Naročito ako se imaju u vidu da su u prethodnom periodu uspostavljene čvrste veze ljudi iz vrha pravosuđa i policije, s jedne i organizovanog kriminala, s druge strane?

Radi se o suštinskom pitanju koje će opredijeliti, ne samo naš put u EU, već i budućnost Crne Gore. Postupci koji su u toku, a u kojima postoje određene indicije, da su pojedini ljudi iz vrha policije, tužilaštva i sudstva bili povezani sa određenim kriminalnim grupama, nedvosmisleno pokazuju da su neophodne temeljne reforme i bezbjednosnog sektora i pravosuđa. Ipak, želim da istaknem činjenicu da je od promjene vlasti 2020. godine urađeno dosta toga, kada je u pitanju borba protiv organizovanog kriminala i korupcije, što treba još snažnije nastaviti u narednom periodu. Ali da bi do toga došlo mora se pronaći politički konsenzus kako bi na najvažnijim mjestima u pravosuđu bili imenovani ljudi od najvećeg autoriteta i integriteta, koji bi svojom posvećenošću vladavini prava vratili građanima povjerenje u institucije i vjeru u pravdu. To je suština svakog demokratskog društva. 

Kako gledate na evropsku perspektivu regiona, čini se da među najznačajnijim zemljama EU nema previše entuzijazma za proširenja, posebno zbog rata u Ukrajini? A i zbog procjena da bi primanjem šest zemalja Zapadnog Balkana, Ukrajine, Moldavije i Gruzije, sve sadašnje članice EU u zajednički budžet uplaćivale više novca negošto bi iz njega dobijale?

Učešće na Samitima Evropske političke zajednice u Moldaviji, početkom juna, i Španiji, početkom oktobra, iskoristio sam da u najširem formatu u razgovorima sa svim evropskim liderima, uključujući francuskog predsjednika Emanuela Makrona i njemačkog kancelara Olafa Šolca, istaknem značaj politike proširenja EU za prosperitet i mir u Evropi. 

Čini mi se da u EU postoji volja, značajno veća u poređenju sa prethodnim periodom, da se napravi novi zamajac u ovom smislu. Izgleda da se Brisel probudio iz “zimskog sna” u odnosu na politiku proširenja, a nakon ruskog napada na Ukrajinu. Zato smatram da i svaka zemlja kandidat upravo ovaj trenutak mora iskoristiti da ubrza i unaprijedi svoje reformske napore, kako bi se postigao vidljiv napredak u procesu EU integracija. 

U julu ove godine ste posjetili Beograd, a nedavno ste izjavili da je bilo ljudi iz bivšeg režima koji su znali Beograd da optuže i za loše vremenske prilike. Kako ocjenjujete sadašnje odnose sa Srbijom?

Odnosi sa Srbijom, nezavisno od političkih elita koje su u određenom trenutku na vlasti, moraju biti najbolji mogući. To osjećaju i tako smatraju i građani u Crnoj Gori i građani u Srbiji. I to je i moja politika. Naši odnosi se, prije svega, baziraju na ekonomskoj važnosti ali i na tradicionalnim istorijskim vezama naše dvije države. Stanje koje smo zatekli 2020. godine je bilo jako loše i činimo sve da se to promijeni nabolje, uz puno međusobno uvažavanje i razumijevanje.

Zar nije došlo vrijeme da se konačno, imenovanjem novih ambasadora, riješi pitanje koje već nekoliko godina opterećuje odnose Beograda i Podgorice? I u čemu je sada problem?

Drago mi je da je upravo i moja posjeta Beogradu doprinijela normalizaciji odnosa. U međuvremenu je Srbija predložila ambasadora u Podgorici, a mi moramo sačekati formiranje Vlade kako bi uradili isto. Taj proces, kao što znate, podliježe sprovođenju striktnih zakonskih procedura i nadam se da će vrlo brzo biti uspješno okončan. 

Kako kao nekadašnji ministar ekonomskog razvoja gledate na akcije snižavanja cijena u mnogim zemljama regiona, Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori… Je li to zasta dobra ekonomska mjera ili je prije reč o populističkim potezima kojima se ne mogu otkloniti prava žarišta inflacije?

Pozdravljam sve akcije usmjerene na smanjenje cijena, a sve u namjeri da se ublaže ozbiljni negativni efekti na standard građana koji su prouzrokovani inflacijom. Pratio sam takve akcije u susjednim zemljama, a iste napore čini i vlada u Podgorici. Moramo shvatiti da živimo u otvorenim ekonomijama, gdje često kao male uvozno-zavisne zemlje, nemamo adekvatne instrumente da odgovorimo na eksterne ekonomske šokove i uvezenu inflaciju, prvo kao posljedicu pandemije, pa kasnije rata u Ukrajini. 

Takođe, nama je u Crnoj Gori jasno da bez domaće proizvodnje i kontrole svojih resursa, posljedice mogu biti zaista loše po domaćinstva. Imali smo sreću da energetski ne zavisimo od prirodnog gasa, da kontrolišemo naše ključne energetske resurse pa smo u sektoru električne energije zadržali cijene i tako makar djelimično sačuvali standard građana. Nažalost, uslijed slabe domaće proizvodnje hrane, gdje pretežno zavisimo od uvoza, kao i zbog činjenice da smo malo tržiše u kojem dominiraju veliki prodajni lanci, naša inflacija je posebno bila izražena u prehrambenom sektoru. 

Dakle, vlade mogu ublažiti posljedice, mogu uticati da se neki unutarekonomski nedostaci poprave, ali teško da iz našeg ugla možemo uticati na uzročnike posljednjih inflatornih kretanja - poput pandemije ili ratova. Zato cijenim napore vlada, neke mjere mogu biti bolje, nekad se može reagovati brže, ali moramo razumjeti da nije lako davati lokalni odgovor na kompleksne probleme međunarodne ekonomije i geopolitike. 

Sredinom prošle godine, predstavljajući program Pokreta Evropa sad, rekli ste da je cilj da prosječna plata u Crnoj Gori ove godine bude 1.000 eura, a minimalna penzija 450 eura. Mislite li i dalje da je to moguće postići a da se ne ugroze javne finansije zemlje?

Ekonomski program za koji se ja zalažem je baziran na realnim osnovama, i uvijek naglašavam da je potrebno da pokrenemo sveobuhvatne reforme, prije svega našeg obrazovnog sistema kako bismo stvorili zdrave osnove za razvoj ljudskog kapitala. Uz ovo je neizostavno unaprjeđenje zdravstvenog sistema i reforma socijalnog i penzionog sistema kako bi se obezbijedila dugoročna održivost istih. 

Paralelno je potrebno pokrenuti snažan investicioni ciklus u izgradnji infrastrukture – dovršiti autoput ka sjeveru i dalje ka Srbiji, pokrenuti izgradnju jadransko- jonskog autoputa, a možda i najznačajnije - ubrzati rekonstrukciju željeznice Bar- Beograd kako bi se vratila strateška važnost Luci Bar i samim tim stvorila pretpostavka za njen dalji razvoj. Unaprjeđenje aerodromske infrastrukture kako bi se omogućio dalji razvoj turizma i produženje turističke sezone, ali isto tako unaprijedila dostupnost crnogorske ekonomije i njena bolja povezanost sa ostatkom svijeta, je takođe od velike važnosti. Naravno, zalažem se i za dodatno unaprjeđenje naše energetske mreže i bolju povezanost sa susjedima, kao i dupliranje kapaciteta energetskog kabla između Crne Gore i Italije. Tako bismo u potpunosti valorizovali sve planirane investicije u oblasti obnovljive energije. Ove stvari se moraju pokrenuti odmah i to mora biti glavni prioritet vlade, ko god tamo sjedio. 

 Našu privredu uglavnom čine mala i mikro preduzeća, kojima se mora obezbijediti povoljnije finansiranje. Isto važi i za naše poljoprivredne proizvođače koji imaju veliki potencijal i potrebno im je omogućiti dodatnu podršku. To je bila moja namjera kao ministra kada sam pokrenuo kreiranje Kreditno- garantnog fonda, i uz to potrebnu Razvojnu banku i značajnije veći agrobudžet. Reforme ekonomskog ambijenta uz snažno unaprjeđenje vladavine prava su neophodne kako bi se omogućilo privlačenje kredibilnih stranih investitora, uz ubrzanje EU integracija kako bismo obezbijedili dodatne evropske fondove. Opet naglašavam, strane investitore će privući predvidivost pravnog okvira i vladavina prava – i to je bitnije od poreskih olakšica. 

Ovo su pretpostavke na kojima mora počivati svaki održiv program ekonomskih reformi. I zaista vjerujem da možemo dostići naše ambiciozne ciljeve povećanja plata i penzija ako ovim politikama pristupimo ozbiljno i efikasno. Upravo smo na tome insistirali u vladi čiji sam bio član i nosilac ekonomskih politika. Očekujem to i od budućih vlada.