Piše: Dragan Markovina
Ono što je ovu sedmicu eskaliralo i čak je na nacionalnoj razini prepoznato kao ozbiljan sigurnosni problem u Bosni i Hercegovini, a riječ je o čitavom nizu nasilničkih napada u Mostaru i njegovoj najbližoj okolici, koja, da ne bude zabune, također administrativno pripada gradu, niti je novo, niti je koga iznenadilo, niti je pretjerano vezano uz predstojeće lokalne izbore.
I bez obzira na to što se očito radi o dva paralelna problema, prvi se odnosi na napade na Srbe povratnike, a drugi na napade između navijačkih skupina, korijen im je isti, a riječ je o nasilju iz mržnje.
Ako je ta mržnja nekad i zahtijevala da je se potpaljuje s političkog vrha činjenjem, odnosno aktivno, pa se možda činilo da je upravljana od strane politike, njoj danas takva aktivna pomoć više ne treba. Ne treba joj jer je postala strukturna činjenica i dio svakodnevice u kojoj su odrasle već generacije mladih ljudi istinski zadojenih mržnjom. I istina jeste da se nasilje očito odigrava sa svih strana, kako međusobno, tako i prema Srbima, no ne treba biti licemjeran pa povlačiti znak jednakosti između tih vrsta nasilja. Jer, u krajnjoj liniji, postoji samo jedan navijački pokret koji neskriveno iscrtava murale osuđenih ratnih zločinaca, ustaška i nacistička znakovlja po zidovima grada i koji redovno vrijeđa ili fizički napada ljude koji se 14. februara okupljaju na Partizanskom groblju.
E sad, ako je nekad bila potrebna mračna politička volja da to nasilje potakne, da bi se ono samoobnavljalo samo po sebi, danas je za njega dovoljna politika nečinjenja. Pri čemu lanac nečinjenja kreće od policije, nastavlja se s pravosuđem, a završava s politikom.
Zašto od policije? Pa zato što, unatoč svim tvrdnjama o tome kako uspješno rješavaju sve slučajeve, to jednostavno nije istina. Za potvrdu ove teze ne treba ići dalje od jednostavnog pitanja na koje ni do danas nemamo odgovor: Tko je polomio skoro sedam stotina ploča na Partizanskom groblju, nacionalnom spomeniku prvog reda, koji se nalazi praktično u centru grada?
Dalje, čak i kad policija pronađe nasilnike i privede ih sudu, mi kao javnost nikad nismo čuli da je netko od njih osuđen na ozbiljnu kaznu kakvu zahtijeva počinjenje kaznenog djela motiviranog mržnjom. Možda griješim i takvih presuda ima, ali one, čak i ako ih ima, u što čisto sumnjam, ne ispunjavaju nikakvu pedagošku svrhu ukoliko šira javnost ne zna za njih. A doista ne zna.
Treće, kad kažem politička volja, mislim na to da nije dovoljno samo održati jednu kriznu presicu i isti takav krizni sastanak s ministrom i direktorom policije, nego je jednostavno najvažniji politički zadatak u Mostaru da vođstvo dviju vodećih i ključnih stranaka, HDZ-a i SDA, zajedno s čelnim ljudima Katoličke crkve i Islamske zajednice, bude u četverogodišnjoj kampanji protiv mržnje i nasilja. Stalnim zajedničkim istupima, tribinama po kvartovima, simpozijima, knjigama i svakim mogućim načinom, dok priča o zajedničkom normalnom životu ne počne svima izlaziti na uši, a oni koji bi napadali nekoga iz mržnje ne budu izolirani u vlastitoj zajednici.
Sve ovo vrijedi za oba procesa koja se događaju, a koja sam naveo na početku teksta. A stvar je odavno prestala biti hitna, sad je neodgodiva. Jer može se sve ovo skupa pokušati minimizirati do besvijesti, ali je, npr. pravo čudo da nitko nije izgubio život prilikom svojevremenog upada u Donju Mahalu ili prilikom obračuna kod hotela "Ero", koji se k tome dogodio ispred policijske patrole i usred dana. Oba puta imali smo teško ozlijeđene i tko je taj koji može garantirati da stvari neće eskalirati nečijom smrću, a onda će normalan život u Mostaru za duže vrijeme biti nezamisliv.
No, što god da se desi, izvjesno je da će i Hrvati i Bošnjaci ostati živjeti u Mostaru, u ovom nekakvom tenzičnom balansu.
Međutim, prava je tragedija zbog koje sam i naslovio tekst sa Baćevići to kontinuirano nasilje prema Srbima povratnicima. Koji su ionako mahom sirotinja koja se odlučila vratiti kućama i koji ni na koji način ne mogu postati ozbiljan politički akter više.
I umjesto da se upravo prema tim ljudima, jer prostor doline Neretve i generalno Hercegovačko-neretvanska županija jeste prostor koji je ostao nacionalno izmiješan i praktično jedini u Federaciji BiH u koji su se Srbi u osjetnijem broju vratili, pokaže da je neka nova, zajednička Bosna i Hercegovina moguća. I umjesto da baš Federacija BiH, i to upravo na njenom politički najosjetljivijem dijelu, bude ta avangarda koja će jasno reći: Da, Bosna i Hercegovina, naša, zajednička jeste moguća i mi je takvom želimo i vidimo, svakim ovim nasiljem nad Srbima poručuje upravo suprotno.
Oni koji imaju političku i represivnu moć morali bi postati ovoga svjesni.
(Tekst je ibjavljen na portalu pescanik.net)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana”
