Pad Damaska u ruke pobunjenika i slavljenje pada autoritarnog sirijskog režima podsjetili su nas na takozvano Arapsko proljeće, na koje su stariji pomalo zaboravili, a mlađi ga se i ne sjećaju.

Riječ je o seriji protesta, demonstracija i pobuna protiv vlasti u arapskom svijetu, posebno u zemljama sjeverne Afrike i Bliskog istoka, koji su započeli krajem 2010. godine i intenzivno trajali do 2012, a kraj su, ako se o kraju uopšte može govoriti, doživjele svrgavanjem Bašara el Asada prije nekoliko dana.

Sam izraz Arapsko proljeće trebalo je da asocira na takozvano Praško proljeće, što je naziv kojim su zapadni mediji označili društvenu i političku demokratizaciju i liberalizaciju u socijalističkoj Čehoslovačkoj 1968. godine, okončanu ulaskom sovjetskih tenkova u Prag. Sličnu sudbinu doživjelo je i takozvano Proljeće naroda, odnosno revolucije koje su se dešavale u Evropi 1848/9. Naime, nakon njihovog gušenja autoritarni režimi protiv kojih su podignute uspjeli su da se konsoliduju. Ipak, treba reći da su te revolucije kasnije slavljene kao prvi širi talas demokratskih promjena u Evropi i na izvjestan način postale su reperna tačka za nove talase demokratizacije, među kojima se ističu promjene u Istočnoj Evropi i u arapskom svijetu.

U vesternizovanoj kulturi, u kojoj ideja modernizacije ima istaknuto mjesto, uvriježilo se mišljenje da zemlje u razvoju neumitno slijede razvojni put razvijenih zapadnih zemalja. Posmatrano kroz te naočare, uočavaju se samo oni elementi koji bi tu ideju mogli da potkrijepe. Tako se u pogledu na Arapsko proljeće na prvom mjestu vide navodni ustanak protiv autoritarnih režima i zahtjevi masa za većim pravima i slobodama. Pored toga ukazuje se da su i Proljeće naroda i Arapsko proljeće zahvatili više zemalja u jednom regionu, što je svakako geografski atraktivna, ali socijalno nebitna komparacija. Slično tome, ukazuje se da su u oba slučaja značajnu ulogu imali mladi. To je, međutim, zanimljivo samo iz demografskog ugla. Time se završavaju sličnosti koje je trebalo da potkrijepe optimizam povezan s Arapskim proljećem.

Vratimo se onome što se, svjesno ili ne, gubi iz vida, a to su razlike između ovih pobuna. Na prvom mjestu reč je o uzrocima. Evropske monarhije koje su oličavale feudalni politički poredak bile su kočnica jačanju industrijskog kapitalističkog društva koje je iznjedrilo nove ekonomske socijalne klase – prije svega srednju i radničku klasu. U arapskom svijetu, međutim, nosilac bunta bio je sve masovniji sloj nikom nepotrebne radne snage, koncentrisan u velikim gradovima. Ne čudi otuda da su ideje kojima su se zanosili evropski revolucionari bile nacionalizam i liberalizam. U arapskom svijetu nosioci promena bili su uglavnom suprotstavljeni sekularnim režimima i inspirisani religijom. Ukratko, Arapsko proljeće bilo je sličnije iranskoj revoluciji nego Proljeću naroda.

Mada se često ističe da je Arapsko proljeće pokret vođen borbom protiv autoritarizma, korupcije i nepravde, a za demokratiju i ljudska prava, mnogo ređe se pominje da te ideje nisu samonikle već su uglavnom bile plod uticaja i mašte globalnih medija, dirigovanih društvenih mreža, finansijske podrške i pritisaka zapadnih centara moći. S druge strane, na evropske revolucije iz 19. vijeka spoljni faktor i mediji gotovo da nisu ni na koji način uticali.

Otuda ne čudi da je najvažnija razlika između ova dva talasa revolucija povezana s posledicama. Iako revolucije 1948. nisu porazile režime protiv kojih su ustale, ipak su dovele do postepenih demokratskih, ustavnih i društvenih promjena.

Kad je o posledicama Arapskog proljeća reč, takvi ishodi jedva da su bili izuzetak, a po pravilu su nasilne promjene dovele do uništenja infrastrukture, finansijskog kraha i propasti vodećih privrednih grana, što je rezultiralo povećanjem nezaposlenosti i siromaštva. Masovni egzodus stanovništva i produbljivanje društvenih podjela uz dramatično ugrožavanje elementarnih ljudskih prava učinili su ove zemlje mnogo gorim mjestom za život nego što su bile prije toga. U nekim od njih počeli su građanski ratovi koji i danas traju, što je samo doprinijelo većem uticaju stranog faktora i gubitku bilo kakve samostalnosti i nezavisnosti. Čak i oni režimi poput Asadovog, koji su odolijevali promjeni, to su uspjeli isključivo zahvaljujući stranom faktoru.

Sudeći po ovim posledicama, izvjesno je da razvijene zemlje nijesu pokazale put kojim će ići zemlje u razvoju. Možda je primjerenije reći da zbivanja u tim zemljama predskazuju put danas razvijenih zemalja. Sve ono što se danas dešava u Ukrajini, Gruziji, a možda će se uskoro dogoditi u još ponekim evropskim zemljama, samo svjedoči u prilog takvom zaključku.

Ne treba, međutim, svu, pa ni pretežnu krivicu svaljivati na velike sile i njihov uticaj. One djeluju tamo gdje im je to omogućeno i gdje postoje podjele koje mogu da prodube. Ključna odgovornost je, dakle, na samom društvu i njegovoj sposobnosti da se odupre pritisku da se vlast mijenja nasilnim putem. Jedini legitiman način za promjenu vlasti su izbori. Podsticanje sukoba pod bilo kojim izgovorom u današnjim geopolitičkim okolnostima može dovesti samo do katastrofalnih posledica kojima svjedočimo u Siriji i Libiji ili, u boljem slučaju, u Egiptu i drugim arapskim zemljama.

Smijemo li da pored svih ovih jasnih upozorenja budemo pojedinačno i kolektivno nesvjesni mogućih posledica zahtjeva za nasilnom smjenom vlasti. Oni koji pod bilo kakvim izgovorom i koliko god perfidno podstiču ljude na društvene sukobe snose odgovornost za sve navedene posledice, a druge, koje se obećavaju u današnjem svijetu, nisu moguće.

Kada je o Srbiji riječ, danas ne postoje ekonomski i socijalni uslovi koji bi doveli do sličnih pobuna, ali potpiravanje političkih podjela, koje osim borbe za fotelje nemaju drugog osnova, vodi bilo jačanju represije, bilo u fizičke sukobe. Nažalost, vanredni izbori ne bi danas doprinijeli smirivanju situacije već bi samo dali nove povode za jačanje i produbljivanje političkih tenzija. Zato, keep calm jer u današnjim bitkama nema pobjednika.

politika.rs

Piše: Vladimir Vuletić

(Autor je profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana”