Piše: Borivoje Ćetković
Skupština Crne Gore, kako nas je obavijestila dr Tamara Vujović, ministarka kulture i medija, "dostojanstveno je odlučila da dan Njegoševog rođenja postane državni praznik koji ćemo slaviti dva dana. To je izraz naše nacionalne zahvalnosti i priznanja geniju čija djela odzvanjaju kroz vjekove, čineći nas ponosnim nasljednicima njegovog duhovnog testamenta". Ovo je pvi put da Skupština Crne Gore dan Njegoševog rođenja proglasi državnim praznikom "koji će se slaviti dva dana". Kao najviši zakonodavni organ ima na to pravo, a stvarni razlozi su poznati njoj i njenom predsjedniku Mandiću, koji, kao i mnogi političari u Crnoj Gori prije njega, ima pravo na svoju političku "evoluciju". Međutim, sporna je ministarkina konstatacija (koja nije samo njena) da smo mi "ponosni nasljednici njegovog duhovnog testamenta". Aktuelna vlast, uključujući i najvišu zakonodavnu, kada je riječ o spoljnopoličkom kursu ostala je i dalje dosljedna Đukanovićevom transatlantskom putu (ostali smo u NATO paktu, priznajemo tzv. državu Kosovo, uvodimo sankcije Rusiji koje pogađaju narod, a ne njene multimjardere). Pitamo se: koliko je sve ovo u skladu sa njegoševim amanetima: kosovskim mitom, kultom Obilića, njegovom emancipatorskom filozofijom – samo borbom ostvarujemo slobodu. Programom proslave predviđene su brojne kulturne manifestacije širom Crne Gore, uručenje Njegoševe nagrade, svečane akademije...
Duboke podjele među samim Crnogorcima (socijalne, nacionalne, vjerske), mržnja i međusobna trvenja prate nas odavno – nijesmo li, kako reče Đilas, ukleta zemlja!?
O Đilasu, ako sam dobro vidio, programom proslave nije predviđeno predavanje o njegovoj značajnoj knjizi "Njegoš, pjesnik, vladar i vladika" i romanu "Crna Gora". U svojim knjigama kritički sam pisao o Đilasovoj ulozi u vrijeme crvenog terora u Crnoj Gori krajem 1941. i početkom 1942. godine, njegovom nekritičkom pisanju o Staljinu, zapadnom kapitalizmu, ali imam duboko poštovanje prema njegovim pomenutim djelima.
Kako su nastala?
Ono što je Đilas kao zatočenik, izopšten iz društva zbog svoje kritike tadašnjeg socijalizma u Jugoslaviji, zapisao o njegošu treba dobro pamtiti. To više ne govori nekadašnji Đilas moćnik, vodeći partijski ideolog i miljenik J. B. Tita, pisac koji će tako teško povrijediti Isidoru Sekulić zbog njene knjige o Njegošu, već sremskomitrovački osuđenik, pisac i teoretičar koji je o svemu šta je tada napisao duboko promislio. Dok je pisao knjigu o Njegošu (1957-59), značajnu pomoć u skupljanju i odabiru literature pržio mu je dr Ljubomir Durković – Jakšić "najbolji znalac rada i života i bibliografije o Njegošu". Poznati srpski istoričar, publicista, i bibliotekar, rođen 1907. godine pod Durmitorom (potpisivao se kao Srbin ispod Durmitora), koji je studirao na Bogoslovskom fakultetu (1934) i Filozfskom fakultetu Univerziteta Beogradu (1935), kao i na Pravnom fakultetu Univrziteta u Varšavi, donosi potrebnu literaturu nekadašnjem vodećem "komunističkom" teoretičaru i ideologu. Osuđen i anatemisan od svojih ratnih i partijskih drugova, Đilas se okreće prošlosti Crne Gore, jer mu je zabranjeno da piše o sadašnjosti. O Njegošu je rekao da je "kao vladar Crnogorac, tradicijom Srbin, idejom Jugosloven, a u etici svečovjek – Njegoš će najitimnije ostati do kraja Katunjanin, a posebno po konačnosti i nepomirljivosti istina koje kazuje i za koje sagorijeva". Pišući o Njegošu kao pjesniku, vladaru i vladici Đilas je duboko promišljeno i lapidarno dao duhovne odrednice koje čine nedјeljivu cjelinu – u tome i jeste veličina njegovog zapažanja. Gospodo etnonacionalisti, (i jedni i drugi), mutioci i sijači podjela i mržnje u narodu, ta vaša Crna Gora nije ona njegoševska – pripada "rđavoj prošlosti" koju treba zaboraviti.
