Piše: Borivoje Ćetković
Nije slučajno u naslovu priloga upotrijebljena riječ savremeni imperijalizam, jer od pada Berlinskog zida 1989, godine, kada je, prema riječima nobelovca Gintera Grasa, pobijedio kapitalizam, a ne narod, ovaj pojam se više ne pominje – zamijenjen je terminima kao što su: "duboka država", "svjetski centri moći", "geopolitički položaj zemalja". I ne samo da se ne pominje u zemljama kapitalističkog zapada, već ni u državicama – poluprotektoratima stvorenim na jugoslovenskim prostorima, kao i u bivšim socijalističkim zemljama istočne Evrope, uključujući i Rusiju. Razlozi su ideološke prirode: vlastodršcima kojima je stalo do opstanka kapitalizma (bez obzira da li je riječ o zemljama u kojima je već postojao ovaj eksploatatorski sistem, ili je uveden početkom devedesetih godina prošlog vijeka) bitno je da se onemogući otkrivanje esencijalnog karaktera stvarnosti i prodre u lažnost pojavnosti. Evo i primjera: za nesrećni rat u Ukrajini (ušao je u treću godinu između dva bratska naroda koji su živjeli decenijama zajedno), glavni, ne i jedini, krivac je američki imperijalizam – bezbjednost Rusije i velikog ruskog naroda koji je spasio ne samo Evropu, već i čovječanstvo, od nacističke kuge, opkoljen je NATO bazama. U genocidne zločine nad Palestincima, kakvi se ne pamte od završetka Drugog svjetskog rata, "umiješani su prsti" američkog imperijalizma – Vašington vojno i politički stoji iza desničarskog, rasistitičkog Njetaniјahuovog režima. I iza Kurtijevog režima u tzv. državi Kosovo, koji radi sve da život Srba učini nepodnošljivim i prisli ih na iseljavanje, stoji njemačka i još neke članice EU – bespogovorni izvršioci planiranih strateških ciljeva američkog imperijalizma. Neka Vučić kaže punu istinu: NATO je izvršio agresiju na SRJ da bi oteo Kosovo i Bondstil pretvorio u jednu od značajnijih baza u ovom dijelu Evrope. Istinu je, međutim, teško reći, jer je Srbija, iako vojno neutralna, ipak kolonija bez kolonizatora – dominantan je kapital baš njemačkih kompanija.
Jugoslaviju su stvarali najveći umovi jugoslovenskih naroda (a ne samo strani činioci), a razorili su je zapadni svjetski centri neoimperijalne moći uz pomoć domaćih slugu: mizernih nacionalista, secesionista i "komunista" separatista.
Dobitnik Nobelove nagrade za književnost Peter Handke Jugoslaviju je smatrao veličanstvenom idejom koja je mogla biti uzor EU. I Manfred Buhr (1927- 2008), njemački filozof, član nekoliko elitnih evropskih akademija nauka, profesor i počasni doktor više univerziteta, divio se Jugoslaviji, ali je vidio i opasnosti koje prijete od njemačkih imperijalističkih težnji da ovlada Jugoistočnom Evropom. Jugoslavija se već cijelu deceniju odupirala agresiji savremenog imprijalizma. Vršen je politički pritisak i prijetnje preko djelimičnih sankcija i pokušaja političkog razbijanja zemlje, potpune privremene blokade. Najzad je uslijedila vojna intervencija 19 članica NATO-a. Gazeći međunarodno pravo, povelje o ljudskim pravima, i bez odluke SB UN, agresori su 24. marta 1999. godine napali jednu suverenu zemlju, koja je u Drugom svjetskom ratu sama herojskom borbom oslobodila sebe od fašizma i njegovih sluga, i bila jedna od osnivača UN i Pokreta nesvrstanih. Agresija je završena 10. juna Kumanovskim vojno- tehničkim sporazumom kada su prekinuti vazdušni udari na SRJ, a dan kasnije usvojena je Reolucija SB 1244 kojom se garantuje suverenitet SRJ nad Kosovom i Metohijom. Herojski otpor koji su agresoru pružili pripadnici VJ, zajedno sa državnim bezbjednosnim snagama, bio je presudan da NATO odustane od kopnene invazije. Za zločin izvršen nad Jugoslavijom (stotine ubijenih civila, među kojima je bilo i djece, uništeni su putevi, mostovi, industrijska postrojenja, bolnice, škole, spomenici kulture, vjerski objekti), niko od članica NATO-a nije odgovarao – žrtvu su proglasili agresorom. U tzv. Haškom sudu sudili su visokim državnim i vojnim funkcionerima SRJ i Srbije, pa i nekadašnjem mirotvorcu Slobodanu Miloševiću, predsjedniku SRJ – branio je svoju zemlju i svoj narod.
