Država, studenti i fakultetske uprave nalaze se u odnosu koji blokira ne samo univerzitete već unosi nemir u čitavo društvo. Svi ponavljaju da je potreban dijalog, ali dijaloga nema. Zašto?

Za dijalog je, prije svega, potrebno da se zna o čemu se razgovara, a potom i poštovanje osnovnih pravila dijaloške komunikacije, kao što su uvažavanje tuđeg mišljenja, izbjegavanje konfliktnih tonova, preciznost u izražavanju, pažljivo slušanje drugog, itd.

Ako bi se slijedio javni interes koji je definisan zakonom o visokom obrazovanju, osnovno pitanje moralo bi da bude kako uspostaviti normalno funkcionisanje nastave. Nažalost, to nije tema. U nedavnom autorskom tekstu u "Politici" rektor Univerziteta u Beogradu, na primjer, tvrdi da je za univerzitet važnija njegova misija od nauke i obrazovanja. To pokazuje dvije stvari. Prvo da se ne razlikuje misija univerziteta od principa na kojima počiva univerzitetska djelatnost, i drugo, što je mnogo važnije, da normalizacija nastavnog i naučnog procesa nije prva tema jer je to po njegovom mišljenju od drugorazrednog značaja.

No, pogledajmo i druge aktere. Država se, formalno i deklarativno, zalaže za normalizaciju nastave. Ipak, Ministarstvo prosvjete nije uložilo mnogo truda da na početku protesta priđe pobunjenim studentima i upravama fakulteta. Prepustilo je inicijativu opozicionim političkim strankama i pokretima, očekujući valjda da se studenti obrate ministarstvu. Pošto dijalog nije uspostavljen, država sada pokušava da administrativnim merama normalizuje situaciju.

Za studente u blokadi, navodno, osnovna tema jeste ultimativno ispunjenje četiri zahtjeva. No, još od dana kad su odbili da saslušaju šta o tome ima da kaže predsjednik države postalo je jasno da ih to suštinski ne zanima. Bilo im je važnije da pošalju poruku da on za to nije nadležan. Ispunjenje zahtjeva postalo je, dakle, maskirovka za druge ciljeve koji su i za većinu studenata ostali zatajni, pa ih u njihovo ime tumače različiti akteri učitavajući im sopstvene želje i ambicije. Studentima u blokadi, čini se, jedini je cilj da se blokade održe što duže. Mogu na osnovu sopstvenog iskustva da razumijem tu poziciju koja donosi mnoštvo psiholoških i socijalnih nagrada, ali ne treba od njih očekivati da budu kredibilan sagovornik jer su dijalog i ultimatum međusobno suprotstavljeni.

S obzirom na to da im zakon daje pravo i obavezu da štite zakonitost i normalan rad fakulteta, ali i s obzirom na to da bi po logici stvari trebalo da budu most za bolje razumijevanje države i studenata, centralno mjesto u dijalogu trabalo bi da imaju uprave fakulteta i univerziteta. Nažalost, to se nije desilo i ostalo je nejasno šta ih uopšte zanima. Nekritički podržavajući zahtjeve nelegalnih plenuma rektori i dekani su podržali i de fakto omogućili blokade fakulteta prepuštajući plenumima da odluče kad će biti okončane. Štaviše, nisu ni pokušali da organizuju izjašnjavanje svih studenata (a njih je gotovo 200.000) u vezi s pitanjem blokada i nastavka godine. Tokom više od tri mjeseca nisu odgovarali na pozive medija u vezi s pitanjima na koja samo oni mogu da daju odgovor, a čitavu komunikaciju s javnošću sveli su na povremena, štura i često nejasna saopštenja. Tek kad se postavilo pitanje nastavničkih plata uprave su se razletjele po medijima objašnjavajući kako oni nisu krivi što studenti ne prekidaju blokade i da država nezakonito smanjuje nastavničke plate. Nama koji dobijamo patrljke od plate to je slaba utjeha, a za javnost je to nerazumljiv alibi jer više vjeruju riječima apostola Pavla – ko neće da radi da i ne jede. Na kraju, sasvim nenamjeravano uprave su ovakvim postupanjem poslale poruku da su za njih važnija tema plate nastavnika nego diplome studenata i normalizacija nastave.

Kada ključni akteri očekivanog dijaloga nemaju zajedničku temu ni interes logično je da dijaloga ne može ni biti, pa umjesto toga imamo međusobne optužbe. Vlast optužuje pobunjeni univerzitet da svjesno ili nesvjesno učestvuje u obojenoj revoluciji. Pobunjenici optužuju državu da su joj ruke krvave. Neki od profesora i dekana pominju čak rat protiv države i revoluciju.

Država se uzdržava od primjene sile, ali pobunjenici pokušavaju da nenasilnim nasiljem (koje lako izmakne kontroli kao u Nišu) provociraju upotrebu sile. Ta igra strpljenja na ivici noža sprečava sukobe ozbiljnijih razmjera, ali ne doprinosi razrješenju situacije i šteti svima. Najveći gubitnici su oni preko čijih leđa se vodi ova politička borba, a to je tiha većina studenata (i njihovih roditelja) koji čekaju da završe fakultet.

Univerzitet je propustio priliku da napravi kompromis s državom onog trenutka kad je rektor odbio susret s predsjednikom. Izgleda da je nadjačala sila koja univerzitet vidi kao udarnu pesnicu političkih promjena. Pretpostavljam da neki iz te struje sebe doživljavaju kao sekularne mule, a studente kao talibane, ali to ne bi trebalo da spriječi sve ostale da traže prostor za dijalog i kompromis. Pitanje je samo kada će se ukazati nova prilika. Za društvo u cjelini, bilo bi najbolje da se to desi što prije. Za univerzitete je najvažnije da se što prije normalizuje nastava i otvore pitanja sopstvene transformacije u svjetlu tehnoloških, društvenih i geopolitičkih promjena 21. vijeka. To bi bilo mnogo bolje nego da država administrativnim mjerama pokrene pitanje racionalizacije univerziteta.

politika.rs

(Autor je profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu)