Piše: Milisav S. Popović

Kao da više nema pravo da sjedi s nama za stolom. Nije joj dozvoljeno da se zadrži ni na pragu, ni da te cimne za rukav. Ako se pojavi, odmah se šapće da "nije dobro", da je "vjerovatno neki poremećaj", da bi "valjalo s nekim da se popriča". Sve što je tuga htjela – bilo je da nas podsjeti da ne možemo dalje od toga ko smo. Iščupaš li kičmu, iščupao si vrat.

A na sceni, toliko vratolomaca...

Zato i pitanje: Kad i kako smo naučili da treba bježati od tužnih? Kad smo počeli da se stidimo nje?

U vremenu kad je "pozitivan majndset" postao moralna obaveza, a svaki grč lica sumnja u stabilnost, živimo pod diktatom toksičnog optimizma. Taj osmijeh koji nam lijepe preko usana nije samo neprijatan – nasilan je, prijatelju. Jer, ako nisi veseo, ako nisi zahvalan, ako ne znaš da "prepoznaš ljepotu u svemu", slučaj si za prepravku.

Kao da je patnja ispad. Kao da su bol i zbunjenost štetna svojstva, a ne temeljne sastavnice bića.

U svijetlu lažne i agresivne psihologije, koja se prodaje kroz nasmijane storije i generičke savjete, tuga se više ne smije pokazati bez dijagnoze. Nervoza? To je sigurno anksioznost. Malodušnost? Možda depresija.

Niko da prizna, niko da pita: jesi li samo čovjek u vremenu bez temelja, u dobu koje melje?

Toksični optimizam prodaje sliku života kao niz "lekcija", "znakova", "sve se dešava s razlogom" mantri – a ti, ako si normalan i ne vidiš razlog u svemu, ako ti smeta što boli – ti si neosviješten. I tako se ljudi sve više osjećaju krivima zbog onoga što ih boli.

Kakva prokleta ironija. Ujesti ugaženog.

Tuguješ? Loše. Ti si negativan. A negativan si – znači da širiš tamu. I najednom, najnormalnije ljudske emocije postaju društveno nepoželjne. Gubimo pravo na autentičnost. Zapravo ne... gubimo pravo na prihvatanje ("Gazi smeće, kad je već palo!")

I sada ćemo dječji, sa kratkim odgovorima: Ej, tuga nije kvar. Nervoza nije poremećaj. Ponekad si samo preopterećen, umoran, bez riječi – i to je, baš, u redu. Ima dana kad se ne moraš "dizati", "nalaziti smisao", "biti zahvalan". Ima dana kad je najveća hrabrost ostati uspravan.

Dan kad te ništa ne raduje, možda je samo dan. Proći će. I ne moraš odmah da ga pretvaraš u dijagnozu.

Teško je biti protiv struje. Golemo je hrabro reći: "Ne želim da budem dobro po svaku cijenu."

Ali i to "dobro" (što je kanda nadohvat ruku) nije uvijek tvoje. Nije svaka sreća tvoja. Ponekad je ono što ti treba – da se skloniš, pustiš suzu, ućutiš pred svijetom, progovoriš pred sobom.

Jer, govore nam ove nove diletantske forme, da kad osjetiš da ti je teško, odmah treba da tražiš gdje si pogriješio.

Brate! Možda nigdje nisi. Možda si samo trenutno kanta; ugruvano biće koje osjeća svrab, smrad, žulj. Možda zbog toga što su takve okolnosti... koje će proći, a možda na duže neće.

Ali kako da prođu ako ne ukažemo da su tu? Zašto da ih maskiramo? Da premazujemo kaku vanilom... hoće li tada ka.a postati manje go.no?

Hajde da u tekst utkamo i tu drugu stranu medalje – jer sve što je jednostrano postaje krhko. I optimizam ima svoju svetost, kao što i tuga zna da pređe granicu dozvoljenog.

Optimizam, onaj pravi, nije bježanje od stvarnosti – već odluka da joj priđeš s vjerom.

Nije toksičan kada je stvaran, kad dolazi iz želje, ne iz poricanja.

Zdrav optimizam zna da prizna bol, ali ne dozvoljava da ga bol proguta. Ne gura suze pod tepih – već ih pusti: idem dalje, ali idem s ovim što nosim.

To je kad pogledaš u nered svog života i ne utekneš klepajući se šakama po glavi.

I da budemo iskreni – ponekad tuga nije više obična gošća. I tada pomoć nije slabost, već hrabrost da priznaš da ti neko treba. Neko. Ne svašta.

Postoji tuga koja nas oblikuje – i ona koja nas pojede.

Ne postoji medalja za preživljavanje u tišini. Ali postoji ozdravljenje u razgovoru.

Neke stvari se ne liječe vremenom, nego pažnjom.

Nije sramota biti loše. Sraman je svijet koji to ne priznaje.

I reći ću ti ono, što piše u "Baš Čeliku" - u drugoj glavi, na prikrajku...

"Prava snaga nije u tome da si stalno dobro. Prava snaga je da ne odustaneš od sebe – ni kad nisi."

Bajka, da... ali i danas liječi.

(Autor je književnik)