Piše: Momčilo Pantelić

Upravo završena Olimpijada bacila je svijet u vanrednu mješavinu emocija – neposrednog uzbuđenja i posrednog umirenja. Beskompromisne borbe s neizbježnim drastičnim podjelama na pobjednike i gubitnike izazivale su eksplozije oduševljenja i razočaranja i aktera i publike. A pritom su i jedni i drugi zaslužili specijalna priznanja za miran rasplet nabreklih rivalstava, bez fizičkih obračuna.

Pariske Igre su pokazale zdraviju stranu nadmetanja, koja su u politici, nažalost, sve bolesnija. Čak toliko da liče na neizlječivo stanje, na borbu u kojoj svi gube, a niko ne pobjeđuje (osim industrije naoružanja).

Samit sportista, jer to je olimpijada, pokazao se višestruko djelotvornijim od samita i G7 i Briksa i Savjeta bezbjednosti UN. Za razliku od tih političkih tijela, popravio je raspoloženje čovječanstva prezentacijom visokih dometa sportskih tijela, čije su spektakularne vještine izazivale i aplauze mase gledalaca koji nisu navijali za njih. Takvu magiju su doživjeli i naši prorijeđeni slavodobitnici.

Sport je, poodavno, jedna od karika meke moći, važna za rangiranje država, pa se stoga lideri trude da njome ublaže mahom nepopularna praktikovanja tvrde moći (sve vrste "prava jačeg" i na nacionalnoj i na internacionalnoj sceni). Najviše pažnje je, ovog puta, privukla okolnost da se globalno strateško nadmetanje Amerike i Kine, takoreći, preslikalo na njihovo olimpijsko odmjeravanje snaga.

Obje sile su osvojile po 40 zlatnih medalja, ali je Amerika ipak prva jer ima više ostalih odličja. Kina, pak, računa da je tim izjednačavanjem sa rivalkom uvjerila sve da je prevalila još jednu etapu ka "ukidanju američke hegemonije".

Ali, postoji i računica, po kojoj su obje te sile daleko ispod olimpijskog vrha. Kad se u obzir uzme broj medalja po stanovniku, apsolutni šampion je Grenada, a slijede je Dominika, Sveta Lucija, Novi Zeland… dok Amerika pada na 47. mjesto, a Kina na 74. na tabeli uspješnosti, prenosi Bi-Bi-Si. U takvom premjeravanju bi i Srbija, vjerovatno, bila bolje plasirana od zvaničnog 27. mesta (s tri zlatne i po jedna srebrna i bronzana medalja) jer je, navodi se, 111. zemlja po broju državljana.

Podalje od Grada svjetlosti i originalne režije kojom je slavljena i francuska i globalna raznolikost, svijet bi, u poređenju sa Olimpijadom, mogao da se okarakteriše kao "Olimp i jada". S "božanskim vrhovima" dostignutih u tehnologiji, ratovanjima, rekordnom bogaćenju uskih slojeva… uz uvaljivanje masa pa i životne sredine u svekoliku jadu.

Invazija Rusije na Ukrajinu debelo je poremetila svjetske odnose, koji, uz preganjanja Amerike i Kine, sve više podsjećaju na novi hladni rat. Oživljavaju takođe prijetnje nuklearnim oružjem, koje opstaju i kao eventualnost u izraelsko-iranskoj dramatizaciji.

Nesputane tragedije se nižu u Gazi, Jemenu, Sudanu, Siriji, Avganistanu, Bangladešu… bez izgleda za skoru normalizaciju. Velike sile su obuzete sopstvenim problemima.

U Francuskoj je Olimpijada bila kao primirje u političkom "ratu", koji i pet nedjelja poslije parlamentarnih izbora, uz napredovanje radikalne desnice, onemogućava formiranje nove vlade. Britanija, pak, posrće pod neredima antiimigrantske nasilne desnice. Njemačkoj vladi posustaje podrška…

Amerika je, kao i uvijek, priča za sebe. Donald Tramp, kome pomaže i Ilon Mask, tvrdi da je njegova rivalka na predstojećim predsjedničkim izborima i aktuelna potpredsjednica Kamala Haris – komunistkinja. I da je predsjednik Džo Bajden bio primoran da odustane od reizbora zbog pritiska njegovih demokrata koji je bio ravan "puču". A sve to u obrtu – Haris sada prednjači u većini anketa, tvrdeći da kao bivša tužiteljka "zna kako treba postupati prema delinkventu kao što je on".

Ovdje je, pak, vlast uobičajila da umišlja pripreme za državni udar. Takvim je etiketirala i proteste protiv rudnika litijuma, koji su, zapravo, borba građana da im se garantuju prava na zdrav vazduh, vodu i zemlju.

Kao, na pučističku zavjeru je upozorila ruska obavještajna služba, ista ona koja nije predvidjela tekuće upade ukrajinskih snaga u svoju zemlju. I da apsurdizacija bude veća, usred "obojene revolucije", kako je žigosan masovan skup u Beogradu, premijer je otišao na Olimpijadu, dok su ovdje promptno i drastično kažnjavani probrani demonstranti.

Tako djeluje naša verzija "Olimpa i jade". Odozgo može i po ćefu, a odozdo – ni očajnički aktivizam za opšte dobro.

Dok ovdje slavimo osvajače medalja, vlast kao da ne želi da je obuzme olimpijski duh uzbuđujućeg i umirujućeg nadmetanja. Pa i štednje – Francuska je pohvaljena što je organizovala sjajnu, a najjeftiniju olimpijadu u poslednje četiri decenije.

Ovdašnja vlast se istakla u drugačijem nadmetanju. Evropski je rekorder po visini nagrada za olimpijske medalje (za zlatnu 200.000 eura). Zbog toga nam zavide iz mnogo razvijenijih zemalja, ne samo iz regiona, izjavio je predsjednik.

A kakvu vlast imamo, s težnjom da bude lider i u nadmetanju u kome niko ne učestvuje, ne bi bilo čudno da za ulazak u EU, predloži novi kriterijum – da prednost imaju kandidati koji medalje nagrađuju više nego njene članice. A nama drugačijima preostaje da nadimak naše stvarnosti "Olimp i jada" malo jezički nadogradimo i praktično mnogo uljepšamo, tako da bude opšteprihvaćen kao – "Olimp i Jadar".

Jer nama je ta rijeka ono što je bila Sena za parisku Olimpijadu. Put koji vodi ka zlatnim, srebrnim i bronzanim medaljama za očuvanje prirodnog blaga. Bez raskopavanja u korist sopstvene štete.

(Tekst je objavljen u novimagazin.rs)