Na Veliki petak Crkva je sve momente sveštenih događaja spasenja svijeta označila bogosluženjem.
Časovi na Veliki petak svršavaju se ovim redom: prvi, šesti, deveti i zovu se carski časovi – jer su vizantijski carevi uvek prisustvovali na ovim časovima u crkvi, a posle njih je bivalo mnogoljetije carevima.
Kao što mu je Hristos prorekao na Tajnoj večeri, prije petka ujutro apostol Petar se, u strahu da i njega ne zatvore i kazne, tri puta odrekao svog Gospoda. Shvativši šta je uradio, odmah se pokajao u gorkom plaču.
Izdajnik Juda, kad je saznao da je Isus osuđen na smrt, mučen grižom savjesti objesio se.
Pilat ponudi jevrejskom narodu da im pusti jednog zatvorenika, kao što je to bio običaj pred Pashu, ali narod je izabrao razbojnika i buntovnika Varavu, a za Hrista je povikao skoro u glas: “Raspni ga! Raspni ga!”
Vojnici vuku Isusa, šibaju Ga i rugaju Mu se, stavljaju Mu na rame krst na kome će biti razapet i vode Ga, zajedno sa dva razbojnika koja će podvrći istoj kazni, na Golgotu.
Pred samim brdom Isus klonu pod težinom krsta, pa vojnici natjeraju Simona Kirinejca da Mu ponese krst. Na Golgoti vojnici razapinju Hrista, a Njemu sa jedne i druge strane – dva razbojnika.
Iznad glave Hristove na krst su prikucali tablicu sa natpisom: “Isus Nazarećanin, car judejski”.
Blizu krsta stoje apostol Jovan, Bogorodica, Marija Kleopova, Marija Magdalina i Salomija, majka sinova Zavedejevih.
Pošto su Mu kopljem probili rebra da bi se uverili da je mrtav, vojnici po Pilatovoj naredbi dopuste Josifu iz Arimateje, Nikodimu i ostalim Isusovim prijateljima da skinu Njegovo tijelo s krsta, pomažu Ga mirisima i polože u grob izdubljen u steni. Položivši tijelo u grob, oni navale na vrata od groba težak kamen i raziđu se u velikoj tuzi. Bilo je to veče uoči jevrejskog praznika Pashe.
Svake godine na Veliki petak Crkva oživljava u nama događaj Hristovog stradanja na krstu za ljudske grehove. Veličanstvena tišina Velikog petka najavljuje već izvojevanu pobjedu u kosmičkoj bitki Bogočoveka protiv Satane i smrti. Satana je halapljivo progutao mamac koji će uništiti njegovu vlast – Jagnje Božije. Zlim ljudima ništa nije tako mrsko i odvratno kao dobar čovjek. A ukoliko pred sobom imaju čovjeka bez ikakvog grijeha, onda postaju gori od zvijeri, jer životinja ubija i komada plen samo da utoli glad, a čovjek to radi iz najnižih pobuda, da bi uživao u tuđim mukama.
U noći između Velikog četvrtka i Velikog petka, Judeji su uz grozne poruge, Isusa Hrista bičevali. Rimljani su nastavili sutradan krvavi pir. Pilat je sve to mirno gledao. Njegov kukavičluk je bio veći od ljudskog osjećanja za pravdu, i sudijskog poštovanja zakona. U želji da Isusa potpuno ponize, rimski vojnici su mu obukli skerletnu odoru, jer skerletna boja je bila boja careva i niko drugi nije smio da je nosi. Skakali su i igrali oko njega smejući se caru, a na glavu su mu stavili trnov vijenac, kao krunu. U svom bezumlju nisu znali da su, iz želje da ga ponize, ustvari posvjedočili istinu. Isus jeste bio Car nad carevima, jer njegovo carstvo nije od ovoga svijeta.
Tu surovu igru su nastavili Judeji, kad im je Pilat predao Isusa, rekavši da nikakve krivice na nalazi na njemu, odnosno, da taj čovjek nije prekršio nikakav zakon, dakle, on je nevin. Surovi i opaki Irod, bludnik, rodoskrvnitelj i ubica Svetog Jovana Preteče, je mogao sve da prihvati, ali ne i da pred njim stoji nevin čovjek.
Onaj ko u sebi nema ni trunčicu čistote, ne može da prihvati da ona postoji kod drugih. Želeći da se najnevinijem od svih ljudi koji su ikada zemljom hodili naruga, Irod je naredio da Isusu obuku bijelu odoru, koja je znak nevinosti. Tako su i Judeji priznali istinu (iako toga nisu bili svjesni), mada im je namjera bila da pokažu poruganog, ismijanog i uniženog čovjeka, kojeg je svetina do juče slavila kao Proroka i Spasitelja. Tako su u oba slučaja, iako zbog lakrdije i bestijalnog iživljavanja i Rimljani i Judeji, iako nesvesno priznali Isusa Hrista za ono što je on i bio, bezgrešni Car.
Tog strašnog dana Pilat i Irod su se izmirili, jer su prije toga bili u zavadi. Ujedinilo ih je zlo djelo.
Kad su Judeji vidjeli da mogu samo da muče Isusa, ali da ne mogu da ga osude, rekli su Pilatu da se Isus ustvari buni protiv imperatora, jer sebe proglašava carem, a takav greh mora da kazne Rimljani. Kako je to bilo vrijeme uoči Pashe, najvećeg judejskog praznika, običaj je nalagao da jedan zatvorenik bude pušten na slobodu. Tada je u zatvoru bio Varava (Baraba), osuđen zbog ubistva rimskih vojnika i pobune protiv Rimljana. Pilat je pitao narod koga hoće da oslobodi, Isusa ili Varavu, i narod je tražio Varavu, a kad je pitao šta da uradi sa Isusom, svetina je počela da urla: „Raspni ga! Raspni ga!”
Isusu su opet obukli njegovu odjeću koju mu je istkala Presveta Bogorodica, u kojoj je išao i propovijedao, za koju su vojnici kasnije bacali kocku, i time su se ispunile reči iz Psalma da će se za njegove haljine bacati kocka.
Natovarili su mu teški krst na leđa i poveli ga putem koji i danas, dvije hiljade godina kasnije, nosi ime Ulica Bola (Via dolorosa). Usput su ga pljuvali, dobacivali pogrdne riječi. Našao se tu i jedan dobar čovjek Simon iz Kirineje, koji se sažalio i pomogao Gospodu da nosi krst stradanja. I jedna dobra žena, Veronika, istrčala je iz kuće i maramom obrisala krv, znoj i pljuvačku sa Isusovog lica. On nije mogao riječima da joj se zahvali, ali je to učinio na svoj način. Na marami je ostala slika lika Hristovog. Kako onda tako i danas. Ta marama postoji i na njoj je nerukotvoreni lik Hristov.
Na brdu Golgota (Lobanja), bila su tri krsta. Hristov u sredini i dvojice razbojnika sa strane, i to je bio jedan od načina na koji su željeli da ga ponize.
Čak i tada, posle svih mučenja i ponižavanja koja je doživio, Hristos nije kleo, on je molio Oca svog nebeskog da oprosti ovim ljudima jer ne znaju šta čine.
Kad je konačno, oko tri sata popodne, po našem računanju vremena, duh svoj predao Ocu, sva priroda, Božja tvorevina, se pobunila protiv nepravde i zločina: pomračilo se sunce, otvarali su se grobovi, zatresla se zemlja, zavjesa u Hramu se rascijepila odozgo do dole, i kamenje se raspadalo u prah uz užasan prasak. Tako su se obistinile Hristove riječi da će i kamenje progovoriti. I mrtvo kamenje je svjedočilo Živoga Boga.
„Samo vaskrsenje moglo je nagraditi ovoliko stradanje. Samo se vaskrsom Hristovim može priroda i naša savjest umiriti” (ep. Nikolaj Velimirović)
