PIŠE: Siniša VUKOVIĆ
Ako je ikad ikoji literat s ovih prostora uspio povezati profesiju i zadovoljstvo, hedonizam i odmor, ljenčarenje i rabotanje na način da mu taj lavur psihosomatski pozitivno djeluje na zdravlje i raspoloženje, onda je to bio pisac Igor Mandić. Za razliku od mnogih koji su se ugušili ili upljesnivili u pristanku na dobrovoljno utamničenje duha i tijela, Igor je gerilskim otporom i bombaškim impetusom instinktivno skočio svemu tome u kontru, uzevši momentalno mentalnom sebi za pravo i davši potpuno putenom sebi šansu za uživanje u plodovima svog rada. Šta će ti sve pare ovoga svijeta, ako ih nemaš kad potrošiti na vlastite užitke; na sebe i vlastite gušte, koji su te pare, s guštom i užitkom u radu, uostalom i stvorili.
Tako je još u prvoj fazi svog spisateljskog djelovanja znatiželjni Igor sam sebi u visokotiražnim novinama bio otvorio prostor za pametno pisanje o svakodnevici: o hrani i zanimacijama kojima se na način hobija raduju i stresa oslobađaju takozvani "obični mali ljudi" i proleteri, građani i seljani u svim krajevima države, koji ujutro ustaju i odlaze na posao da zarade lični dohodak, ali i nebrojene jedinke iz klatežnog staleža lumpenproletarijata koje, kako pjesnik to definiše sa "nit siju, nit žanju" a, svejedno, poput ptice nebeske živo prebivaju među nama pod suncem.
Na mnogim je mjestima bilo rečeno, i višekratno napisano, kako je Igor u mnogočemu bio prvi u nas. Pritom se, naravno, podrazumijeva njegova neumorna intelektualna kondicija položena u vidu javnog razmišljanja te posložena u tim visokotiražnim novinama i uticajnim, nešto manje šire distribuiranim, specijalizovanim časopisima i inim strukovnim fanzinima. Kao izraziti proto-autor, vazda je poput magneta bio privlačen i privučen da se, nemjerljivo priučen, prvi pozabavi onim temama i pojavama u društvu od kojih su mnogi zazirali ili, biće prije, nisu imali ni petlje ni m... s njima se direktno i iskreno sučeliti i sukobiti. Pa "ko živ, ko mrtav" nakon toga, što je bila Igorova vazdazelena životna deviza.
Dok su književni kritičari i esejisti, te istoričari književnosti – onamo još `60-ih godina minuloga vijeka – bili u pelenama socrealizma i svoj su spisateljski lapis iliti plajvaz držali na letu autopilota s ugrađenom autocenzurom u sebi, Igor je pisao svoje kritike romana i poezije oštro i žustro; dok su muzički recenzenti štancali svoje ekspertize o operama po pozorištima ili koncertima u dvoranama i salama, liježući ponizno pod i pred autoritetom imena koje se taman izvodi ili koje upravo izvodi, dotle je Igor na vlastitim provokatorsko-protestantskim povodajem beskompromisno pokušavao razotkriti učmale Augijeve staje stereotipâ, prekritički valorizovati pritom i opus jednoga kanonskoga kompozitora kakav je bio Petar Iljič Čajkovski; dok su se društveni komentatori vrzmali oko klišejnih tema prežvakavajući u svojoj dokolici uvijek iste zanimacije i motive, Igor je u borbi protiv takve dosade istovremeno kalibrirao cijev svoje komentatorske kubure bezrezervno otvarajući iz dana u dan i iz nedјelje u nedјelju nova žarišta znatiželje.
I, pretačući iz jedne bačve u drugu, te prosijavajući iz jednog rešeta u drugo one pojavnosti i situacije koje nikoga drugoga nisu intrigirale, Igor je svojim istraživačkim rašljama šetao po društvenoj kaldrmi kao radiostezist u potrazi za podzemnim vodama ili arheolog za zakopanim artefaktima. Pa je, naišavši na čitavu lepezu fosila, sastavio minucioznu ukrštenicu mitologije što je mimo nas i naše pažnje, zapravo, trajno bila i prisutna u našoj okolini. Bilo kao činjenice, bilo kao predrasude; odnosno, bilo da su bile činjenice ili predrasude, uza svu blizinu one su toliko neprimjetno egzistirale pored nas…
S obzirom na to da je pretalentovani i preobrazovani Igor Mandić bio nepatvoreni Mediteranac sa svim oznakama te kulturološki i prostorno, društveno i duhovno impostirane markacije, ništa mu od tome navlastitih identitetskih konstituenti nije moglo promaknuti. Štaviše, raspaljen visprenim mediteranskim temperamentom i skroz proključao vehementnim dalmatinskim vigorom, Igor je svoje mladalačke istraživačke kuriozitete detektovao i pronalazio sasvim prirodnom spretnošću i spremnošću da se sa svim na šta naiđe umno i analitički obračuna. Tako smo dobili serijal feljtona posredstvom kojih je izložio čitaocima cijelu lepezu fenomena štono činjahu mapu naših jadranskih zajedničkosti, ali nerijetko je Igorov ispitivački nerv zalazio i u dublje gudure i drage, prodoline i sutjeske kontinenta.
Tako određen i obilježen maritimnom kulturom u priobalju i teritivnom baštinom, tek nešto podalje od nje, Igor se u svojim podliscima nastalim u mladalačkim danima dotakao mnogog od referenata što su krasili fenomenologiju navika i navada tuzemnoga čeljadeta, stvarajući tako preciznu i tačnu tačku mitologije svakidašnjice mnogoga od onih što prebivaju na zajedničkom tlu. Pa će onda, nadmena mlada Igorova malenkost, na dotad neviđeno napisan način u novinama stvarati tekstove koje će rado čitati najšire mase konzumenata, uvijek se iznova iznenađujući što im se baš takvo nešto slijeva niza stranice žurnala, kao vosak duž zapaljene svijeće.
Jer, Igor će baš birati teme koje niko ne očekuje vidjeti obrazložene i proventilirane u novinama, čime će takođe izazvati neku vrstu i dobrodošle prepasti kod građanstva, kao i određene konsternacije u soju takozvane umne malograđanštine. Neće se libiti naš provokator nataknuti na pero fenomen pop-muzike kao "električne drame", niti će se snebivati pristupa raščlambi važnosti pojave i uporabe automobila "fiće" kao "nacionalnog vozila" iliti "lakirane benzinske kante", kako mu je tepao Miroslav Krleža. I o literarnim naročitostima filozofije košarke ili kulture kavane, našao je Igor poneku drugačiju od one do tada napisane riječi, baš kao što će na sebi svojstven način deskribirati i umjetnost dalmatinskoga a capella pjevanja u muškoj klapi, kao i tradicionalnoga amaterskog sviranja u vatrogasnoj ili vojnoj limenoj glazbi.
Međutim, kad je besjede o Igorovoj knjizi "Mitologija svakidašnjeg života" (1976) – u kojoj se nalaze kolacionirane sve te eksplikacije delikatno biranih fenomenâ – ne smije se iz centra pažnje ispustiti jedan prevažan detalj. Taj je detalj nabijeno zrno u cijevi kubure, iz kojega će se zrna kao iz sjemena desetak godina kasnije ispaliti stabljika s koje će dalje propupati lišće što će se, kao u herbarijumu, sastati među istim koricama u vidu gastronomske knjige recepata "Bračna kuhinja" (1989). Embrion za tu knjigu bili su upravo feljtoni isprva razasuti po periodici, a onda naknadno sabrani u "Mitologiji…". Ovdje je Igor, kao prvi pisac o kulinarstvu u našoj žurnalistici, kao proto-gastronaut položio kamene temeljce i drvene kobilice za javno govorenje i pisanje o hrani i jelu, kuhinji i roštilju, gradelama i kominu… Naravno, nećemo ovdje računati pučke zbirke recepata koje imaju uski lokalni doseg, bez literarne i sociološke nadgradnje.
Svaki od pojedinih napisa u knjizi "Mitologija svakidašnjeg života" želio je započeti nekakvim aforističkim refleksom. Kad bi se zbrajala i sumirala cjelovita opera omnia Igora Mandića, onda bi se svakako jedan od sveščića tog niza knjigâ mogao sastaviti od sasvim pjesničkih, upravo aforističkih gnomsko-proverbijalnih verbalnih pucnjeva, koji u sebi nose neku konciznu tiradu ili lakonski povik! Te su njegove jezične bravure kongenijalno smišljene kako bi funkcionisale i kao lažna definicija, u svrhu pojačavanja afirmacije literarnosti u ozračju feljtona, ali i kao frivolna enciklopedijska odrednica ili leksikonska lema. Vrijedi, stoga, potražiti ovu knjigu i upoznati jednog drugačijeg Igora Mandića: kantora i aeda mitologije svakidašnjice.