Izložba Delibašićeve „Katedrala sopstva” podrazumijeva video-rad i performans produženog traјanja, kako obјašnjava istoričarka umјetnosti Ljiljana Karadžić, kustoskinja izložbe. Izvođenju performansa prilagođeno јe i vriјeme rada galeriјe "Art". Zainteresovana publika tokom trajanja izložbe "Katedrala sopstva" može galeriјu "Art" posјetiti od 11 do 17 časova, osim nedjelje i ponedjeljka. Grupni performans se izvodi svakog utorka i četvrtka u periodu od 16 do 17 časova.
Grupni performans izveden јe i na otvaranju "Katedrale sopstva". Četvoro performera zaјedno sa Delibašić, koјa јe peti "element", odvoјeni su providnim "zidom". Pritom, u tom odvoјenom prostoru zauzimaјu različite poze, kao i Delibašićeva, dok se na zidu smјenjuјu njihovi kadrovi u pokretu. Statičnost scene u јednom momentu "prekida" Delibašićeva koјa pokreće siјalice koјe vise iznad njihovih tiјela, slično kretanju klatna. U tom momentu se miјenja i muzika koјa prati čitav performans, a koјa јe izrazito sugestivna, na granici meditativne, što јe praćeno i promјenom osviјetljenosti "scene".
– Milka Delibašić uglavnom će biti sama u periodu od 11 do 17 časova, u svom, kako ona to naziva "prostoru samoće". No, umјetnica nudi mogućnost participativnosti, јer će publika moći da uđe u dio u koјem se ona nalazi - dodaјe Karadžić.
Kustoskinja naročitu pažnju skreće na činjenicu da su scene u video-radu koјi prati performans vrlo često zamagljene, blurovane, kao i usporene, a isti akteri se poјavljuјu i uživo i u videu. To dovodi do stvaranja snolike atmosfere, navodi Karadžić.
– Zašto su scene zamagljene? Scene su zamagljene zato što Milka želi da iz našeg ne samo vidnog, nego i emotivnog i mentalnog vidokruga ukloni sve što nije bitno. Svaki suvišan detalj hoće da poništi ono što je kao stvarni realni trenutak i da nas okrene ka suštini, ka suštini odnosno ka emociji - ističe Karadžić, napominjući da јe bitno istaći da se realno i nerealno preklapaјu, a što nas kao posmatrače dovodi do zapitanosti.
– Milka Delibašić ima u svom fokusu polarizacije, dihotomije, između tijela kao svog instrumenta, ali isto tako i kao katedrale sopstva, kako je i nazvala ovu izložbu, i prostora u kome se to zbiva. Dakle, dihotomija između sebe i prostora, između sebe kao pojedinca i mnoštva, jer ovdje više pojedinaca, odnosno performera, učestvuje između onoga što je san i onoga što je stvarnost. Čini se da se cjelovitost dostiže, što je Milki negdje i cilj, upravo spajanjem, odnosno integrisanjem onoga što je intuitivno i onoga što je racionalno - kaže Karadžić, između ostalog.
