Slovenačka grupa "Lajbah" (Laibach) svojevremeno je svojim nastupima, muzikom i izgledom, provocirala ne samo postojeću muzičku scenu bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, već i društveni establišment. Naročito onaj politički, zadužen za ideološka pitanja. Provokacija kao znak revolta, kao i potrebe za preispitivanjem postojećeg sistema i društva, pored cenzurisanja i zabrana, osigurala im je i kultni status kod publike. Status koji su stekli u Jugoslaviji, potvrdili su i svojim kasnijim muzičkim i opšte umjetničkim djelovanjem i van granica matične Slovenije, u Evropi, pa i svijetu.
U Galeriji Muzeja savremene umjetnosti Crne Gore u Podgorici, do 18. januara može se pogledati zašto je grupa "Lajbah" bila i ostala zanimljiva i to ne samo ljubiteljima zvuka koji definitivno nije muzički mejnstrim, već i onima koji se bave umjetnošću, istorijom, i uopšte društvenim naukama. Naime, u toku je postavka "Ausstellung! Laibach kunst: Revolucija još traje", čija kustoskinja je Natalija Đuranović. Postavku čine video-radovi, umjetnički predmeti, i mahom posteri, koji su nastajali za potrebe promocije "Lajbaha" ili njihovih nastupa, albuma i slično, koje su uradili oni ili umjetnici, i sve je naravno "ispraćeno" njihovom muzikom - spotovima.
Na otvaranju izložbe imali smo priliku da razgovaramo s Ivanom Novakom, jednim od članova "Lajbaha", grupe čija je muzika obilježila odrastanje mnogih generacija tokom skoro četiri decenije. Da li je tako i sada, Novak kaže da oni pokušavaju da daju relevantan odgovor na vrijeme u kome jesu. Ako ljudi to prepoznaju, super, a ako ne prepoznaju, onda će to možda neki drugi put, dodaje Novak.
– Često se dogodi da nas neki ljudi otkriju malo kasnije. Ali, siguran sam da mi kreiramo dosta sadržaja da se ljudi mogu u tome prepoznati ili barem da im može biti interesantno, ako ih naravno to zanima - kaže Novak.
• Jedna od glavnih poruka ove izložbe vezana je i za stavove "Lajbaha" o odnosu politike i umjetnosti. Da li su umjetnost i politika uvijek povezane?
– Umjetnost postoji u različitim obicima, to treba priznati, nije samo angažovana, neka umjetnost je potpuno shvaćena kao umjetnost radi umjetnosti, neka je opet samo i potpuno dekorativna. Pitanje je šta je to umjetnost zapravo? Naša tvrdnja da je svaka umjetnost ujedno i vezana za politiku, ili da je u službi politike, jest neka generalna tvrdnja koja se dokazala kao tačna u istoriji. Čak su i avangardisti služili politici, recimo i za vrijeme stvaranja Sovjetskog Saveza, kao i za vrijeme fašizma. Poznato je da su odlični italijanski futuristi, izuzetno kvalitetni umjetnici, neki od njih, aktivno podržavali fašizam. I modernizam u umjetnosti, koji je otišao u apstrakciju, služio je zapravo liberalnoj i neoliberalnoj ekonomiji vremena u kome je postojao. Tako da umjetnost ne postoji sama za sebe. Ona je uvijek dio neke šire slike i ideologije.
• Sa pitanjem ideologije povezuje se i pitanje manipulacije. Koliko ste fokusirali svoj rad u pravcu manipulacije? Koliko ste dozvolili da Vi manipulišete ili da neko Vama manipuliše?
– To je istina. Manipulacija može biti veoma istančana, tako da je skoro neprimjetna. Ili, može biti veoma agresivna manipulacija. Ali, obično je ta istančana manipulacija ona prava manipulacija. Jer, kod agresivne manipulacije, nekog sistema ideološkog, odmah znaš, aha, sad ću ja ovo napraviti, i dobiću po glavi. Tu nema nikakve sofistikacije. Ali, kod istančane manipulacije koja je ozbiljnija, tu obično dolazi do situacija gdje ideologija obično iskoristi ono što ide protiv nje. Znate, stavi se na tržište, izmanipuliše, napravi političare koji postaju dio sistema.
• Sada, nakon više od 30 godina od raspada Jugoslavije, kako gledate na bivši zajednički jugoslovenski prostor? U posljednje vrijeme čujemo da je riječ o još uvijek jednom istom kulturnom prostoru, iako sada u sasvim različitim državama.
– Nadam se da jeste, ali se bojim da nije isti kulturni prostor. Došlo je do promjene. Jako teško možemo govoriti o istom kulturnom prostoru. Mislim da je u kulturnom smislu taj prostor transnacionalan i puno širi. Što se tiče prostora bivše Jugoslavije ili regije, kako se to sad popularno zove, siguran sam da saradnje, pa i kulturne saradnje u ovoj regiji ima puno manje nego što je bilo prije, ali nije nemoguća. Još uvijek naravno postoji, samo što nije samorazumljiva. Nekad je to bilo dosta jasno, mi smo rekli, recimo, idemo, u Ljubljanu, Zagreb, Beograd, Sarajevo i tako dalje, a sad je to već poduhvat, pravi poduhvat, ne samo zbog toga što se vade vize. Mislim da se svaka od tih sredina u nekom smislu čak i zatvorila.
• Mislite da smo sada svi konzervativniji i manje otvoreni za neka nova i druga iskustva u odnosu na nekadašnji sistem?
– Mislim da je tako. Da.
• Iako su Vas to mnogo puta dosad pitali, možda da još jednom kažete, zašto ste grupi dali ime "Lajbah", što je njemački naziv za Ljubljanu?
– Stalno su nas pitali zašto ne Ljubljana, nego Lajbah, a mi smo odgovarali, a zašto ne Lajbah, zašto Ljubljana? To je istorijsko ime za grad Ljubljanu, i u tom periodu kad se "Lajbah" stvarao, mi smo tražili provokativno ime. Čak je pokojni slovenački filozof Taras Kermauner rekao da je to najdadaističkiji izum grupe "Lajbah", baš to ime. Jer u tom razdoblju još je sve što je bilo njemačko, i sve što je podsjećalo ljude na Drugi svjetski rat, imalo negativni predznak. Danas to nije toliko izraženo. Samo ime ne bi trebalo da bude opterećeno ideologijom, ali, nažalost jeste. Mi smo tu namjerno provocirali, apsolutno. Za nas je provokacija jedan kreativni proces.
• Ima li umjetnosti bez provokacije?
– Kao što je Marsel Dišan rekao, ako umjetnost u sebi ne nosi provokaciju, onda je to loša umjetnost. Mi smo se dajući ime grupi inspirisali njemačkim političkim umjetnikom, Džonom Harfildom, koji je promijenio svoje Johan Hercfeld u Džon Harfild za vrijeme uspona nacizma u Njemačkoj. Jer, tada je sve što je bilo englesko bilo nepoželjno.
• Sada, kad možete na jednom mjestu da sagledate sve ovo što je bilo u zadnjih 45 godina, kako Vam se to čini? Koliko je emotivno blisko ili ste se možda čak emotivno i udaljili od nekih stvari?
– Apsolutno izaziva sjećanja, jer su to zgusnuta djela, a koja se odnose na neke naše akcije, na neka razmišljanja i tako dalje, ono što se zbivalo od 1980. nadalje. To je dio naše biografije, i emotivne i profesionalne, ali priznajem, kad ovo gledam, razmišljam samo o tome, a gdje sad, kuda sada dalje, da li možemo nešto učiniti, što nas zanima, što će biti, što možemo napraviti sutra, prekosutra, i kako relevantno reagovati na vrijeme u budućnosti.
• Znači, work in progress?
– Work in progress, da.
• Niste od onih koji se vraćaju unatrag, nego gledate stalno naprijed?
– Mislim da se treba svako toliko vratiti unazad, da malo razmisliš o tome šta uopšte jesi, šta predstavljaš, i koji je tvoj sadržaj, ili kakav je bio, i šta sa tim raditi u budućnosti.
• Da li biste možda nešto promijenili kad biste mogli recimo da se vratite u neki period ranije?
– U principu ne, ali, sigurno postoje stvari koje bi mogli napraviti ili bolje ili pametnije, ili još radikalnije.
• Šta bi bilo radikalnije?
– Postoje stvari koje nismo do kraja obradili ili ih nismo znali plasirati kako treba.
• Da li je teško biti totalni umjetnik i živjeti sveobuhvatni ("totalitarni") umjetnički projekat?
– Za nas nije teško. Mi smo se jako brzo definisali kao "inžinjeri ljudskih duša" i kao, što kažete "totalitarni" umjetnici, tako da nam to nikad nije bio problem. Nas se ne treba plašiti jer mi samo govorimo istinu, a ako se neko plaši istine, onda je to druga stvar.
• Znači, istina je pokretač?
– Istina koja uvijek izmiče, a mi stalno jurimo za njom, i to je smisao života. Mislim da je istina glavni smisao života.
