PASKAL DELPEŠ / -SRĐAN BOLjEVIĆ

Paskal Delpeš: Čitanje je kao rendgen, a prevođenje kao skener

Pošto se mijenjaju sadržaj i teme, forma se isto mijenja, i svaki put Kiš počinje od nule da napiše novu knjigu, koja ne liči uopšte na druge knjige. To nije pisac koji je pisao jednu knjigu godišnje, kao što sad mnogi savremeni pisci izbacuju godišnje po knjigu, a što je već trgovina, kaže Paskal Delpeš

Često smo u prilici da čujemo frazu "mostovi kulture". No, rijetko se zapitamo ko gradi te mostove među ljudima, nacijama, kulturama? Ko je taj ko premošćuje bazično nerazumijevanje zbog nepoznavanja jezika? Iako nam je odgovor, naročito ako je književnost u pitanju, pred očima, najčešće zaboravljamo da je riječ o prevodiocima. Doduše, njihovo ime rijetko se nalazi na prvim stranicama nekog književnog djela, a nerijetko se i izostavlja. Ipak, ime jedne žene kada je u pitanju prevodilaštvo, i to kako kaže sa srpsko-hrvatskog na francuski, ali i kada su u pitanju životni izbori, poznato je ovdašnjoj javnosti, naročito u Srbiji i Crnoj Gori. Riječ je o Paskal Delpeš, supruzi Danila Kiša koja je na francuski prevela njegova sveukupna djela, kao i neka od najznačajnijih djela nobelovca Ive Andrića. Delpeš u razgovoru za "Dan" navodi, da će ponovo na francuski prevesti Andrićevu "Prokletu avliju", s obzirom da se u Francuskoj od prevoda nakon dodjele Nobelove nagrade, nije pojavljivalo još neko izdanje ove knjige.

Paskal Delpeš ovogodišnja je učesnica i gošća 18. Međunarodnog podgoričkog sajma knjiga i obrazovanja zahvaljujući Francuskom institutu i Ambasadi Francuske u Crnoj Gori. S obzirom na značaj njenog djela upravo njoj je bio posvećen jedan sajamski program, a svoje bogato prevodilačko iskustvo podijelila je na radionici održanoj na francuskom štandu. Podsjetimo, Delpeš je dobitnica visokih priznanja iz oblasti prevođenja. Nosilac je francuskog ordena za literaturu i umjetnost (Chevaliere des arts et lettres). Dugo je boravila van Francuske, angažovana u različitim oblicima diplomatskih misija od regiona do Kine. Sada je u penziji, što ne znači da miruje.

Znala sam da ću naučiti vaš jezik

• Kako ste počeli sa prevodilaštvom? Što je Vas kao Francuskinju zvučno privuklo srpsko-hrvatskom jeziku?

– To je počelo davno, davno, davno. Tri godine poslije zemljotresa u Skoplju, opština Skoplje pozvala je grupu učenika iz Bordoa, da nas ugosti, jer smo sakupili veliki novčani prilog za pomoć. U toj grupi, pored maturanata, bile su i tri mlađe učenice, a ja sam bila jedna od njih. Ništa nismo znali o Jugoslaviji, mislili smo da se ovdje govori ruski, a ja sam već tada, sa 14 godina, počela učiti ruski kao drugi jezik na nagovor mog profesora latinskog. Inače moji roditelji su htjeli da naučim njemački. Došli smo autobusom iz Bordoa do Skoplja, a obišli smo cijelu bivšu Jugoslaviju. Taj put me potpuno oborio, prirodne ljepote, kao i mješavina kulturnih spomenika, džamija pored venecijanske palate, i pored pravoslavne crkve, to me očaralo. Oduvijek sam voljela mješavinu razlika. Bili smo i u Dubrovniku, koji je tada bio predivan, i tu sam proslavila 14. rođendan. Tad sam izjavila da ću naučiti srpsko-hrvatski jezik i da ću se vratiti u tu zemlju. Kasnije, na Univerzitetu sam studirala ruski, i kao drugi jezik mogla sam naravno odabrati i poljski, i češki, i bugarski, ali, izabrala sam srpsko-hrvatski.

• Po čemu se književnost Danila Kiša po Vama odvaja u odnosu na druge pisce koje ste Vi sa srpsko-hrvatskog prevodili na francuski?

– Mislim da među piscima na tom nivou, znači među sjajnim, važnim, pravim piscima, ni jedan ne liči na drugog. Svaki pisac ima svoj svijet, svoj jezik, svoju imaginaciju, svoju pamet, tako da oni ne mogu da liče nekom drugom. Ne mogu da kažem da Džojs liči na Nabokova, svaki je osoben i različit. Kiš, kao i Andrić, pripada toj kategoriji izuzetnih pisaca, i zato on ima svoj svijet, svoje razmišljanje, svoje pisanje, naravno svoju formu, svoj senzibilitet. I to je osobina velikih kreatora, pisaca.

• Kako bismo nekom ko ništa nije od Kiša pročitao opisali njegov književni svijet?

– Nekoliko puta sam već rekla - vrlo jednostavno, tematski u dvije linije - Kiš je jugoslovenski pisac 20. vijeka, koji je uglavnom pisao o oba totalitarizma prošlog vijeka. Odnosno o nestanku jevrejske zajednice u srednjoj Evropi i samim tim o fašizmu, i o gulagu - o staljinizmu. To su dvije glavne linije. Međutim, tu je i njegova vrlo važna knjiga, "Enciklopedija mrtvih", koja je malo drugačija, jer je u njoj metafizika više došla do izražaja, i to je treća linija. Zanimljivo je da je Kiš pisac koji se nikad ne ponavlja u svojim knjigama što se tiče forme. Svaka knjiga je različita, i forma i sadržaj se ne odvajaju. Znači, pošto se mijenjaju sadržaj i teme, forma se isto mijenja, i svaki put Kiš počinje od nule da napiše novu knjigu, koja ne liči uopšte na druge knjige. To nije pisac koji je pisao jednu knjigu godišnje, kao što sad mnogi savremeni pisci izbacuju godišnje po knjigu, a što je već trgovina. On je dugo, dugo radio prije nego što počne da piše novu knjigu, i to je isto vrlo važno za razumijevanje. Bitno je znati da je Kiš od onih pisaca koji su izašli ne iz modernizma, nego iz pravog moderniteta, poslije recimo Džojsa, nekih ruskih i mađarskih pisaca, koji su promijenili savremenu literaturu u smislu da se forma ne odvaja od sadržaja. To je vrlo bitno, a to mnogi ljudi ne razumiju.

• Što je suština prevodilaštva, koliko se morate uživjeti u drugi jezik?

– To nije samo pitanje jezika, to je mnogo komplikovanije, iako naravno morate znati oba jezika. Ali, smatram da je mnogo važnije izuzetno znati svoj maternji jezik zato što pišete zapravo novu knjigu na svom jeziku. Ako prevodite sjajne stiliste, kao što je Kiš, kao što je Andrić, vi morate na svom maternjem jeziku znati da pišete isto tako dobro. Nemam tu ambiciju, ali, trudim se da dobro pišem na svom jeziku. Zato uvijek kažem mladima, ako želite da prevodite književnost, treba puno, puno čitati na svom jeziku. Dok prevodite, ako nešto ne razumijete možete uvijek da pitate, ali svoj maternji jezik treba stvarno poznavati, treba umjeti pisati, treba voljeti pisati, a za prevođenje treba voljeti prevoditi. To je neka čudna alhemija, jer prelazite ne iz jednog jezika, nego iz jednog svijeta u drugi svijet. Morate misliti i na čitaoce. Recimo, kod Andrića ima turcizama, šta ću ja s tim, ne mogu da zadržim turcizme, njih Francuzi ne razumiju, a Andrić se igra s tim, treba naći rješenje, što je često vrlo komplikovano. Prevodilaštvo je i mučno, zato što ste sami, borite se sami u nekoj sobi. Pritom, slabo se zarađuje od prevođenja. Ipak, to je i beskrajno zanimljivo. Kad čitate pisce kao što je Kiš, Andrić, Krleža, svaki put vidim nešto što nisam ranije zapažala. Znate, čitanje je kao rendgen, a prevođenje kao skener, sve morate uraditi apsolutno dubinski, da što ne propustite. Ja sam stalno u strahu, i kad izađe knjiga, ja svoj prevod ne otvaram. Toliko se plašim da ću naići na glupost, na grešku. Nema savršenih prevoda, ali treba pokušati uraditi najbolje. I to je zaista naporan posao i treba ga voljeti. Ako ga ne volite, ne pokušavajte.