Kada se muzički talenat udruži sa svakodnevnim, višesatnim i predanim radom, dobićete odgovornog muzičara, profesionalca. A, kada tome dodate ljubav prema instrumentu, prema muzici, dobićete muzičara koji ne samo da je virtuoz, već istinski posvećenik muzičke umjetnosti. Dobićete nekoga ko istinski uživa u onome što radi i to uspijeva da prenese i na publiku. Upravo to već sada polazi za rukom mladom i talentovanom harmonikašu Petru Balabanu, učeniku podgoričke srednje Umjetničke škole za muziku i balet "Vasa Pavić" u klasi prof. Miroslava Ilića. U to su se mogli uvjeriti svi koji su ga prethodne godine slušali na njegovim solističkim koncertima u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti i Muzičkom centru Crne Gore. Ovi Balabanovi solistički koncerti uslijedili su nakon što je mladi harmonikaš uspio da osvoji, u juniorskoj kategoriji, dva najznačajnija svjetska akordeonistička takmičenja. Balaban je bio najbolji na 77. Coupe Mondiale, održanom u septembru 2024, u Kastelfidardu u Italiji, a potom je u novembru prošle godine osvojio glavnu nagradu na takmičenju Trophée Mondial de l‘Accordéon u Montargisu, Francuska. Dodajmo, posljednja odličja samo su dio niza od preko 40 dosadašnjih nagrada na različitim harmonikaškim takmičenjima. Zato ne čudi i poziv iz Ruskog doma u Beogradu, gdje će se ovaj mladi vrituoz na harmonici solistički predstaviti publici 15. januara cjelovečernjim koncertom. A, sve je počelo, kako kaže Balaban u razgovoru za "Dan", na Cetinju, u Osnovnoj muzičkoj školi "Savo Popović" uz profesorku Tijanu Ilić. Ona je, kaže Petar, kao odličan pedagog pronašla način da on zavoli harmoniku i njene izražajne mogućnosti, kao i sve što ide uz nju. To je, napominje, donijelo i prve plodove, pa je već u prvom razredu osnovne, brzo napredujući, išao na svoje prvo takmičenje, na Harmonika fest u Tivtu. Podršku i vjetar u leđa, dodaje Balaban, pored profesora, pruža mu i porodica, roditelji Igor i Olivera, i njegova tri brata, Danilo, David, i naročito najmlađi od njih četvorice, Luka.
– Vremenom, shvatio sam koje sve mogućnosti harmonika ima, svidjela mi se boja tona, raznovrsne tehničke mogućnosti... Harmonika je svemoguć instrument, može da svira sve, orkestar u malom, i sve to me privuklo da se ozbiljnije bavim njom. Zaista volim harmoniku, i ta ljubav je iz dana u dan sve veća, svaki dan raste - kaže Petar Balaban.
• Osvojio si i Svjetski kup i Svjetski trofej. Koliko ti znače ova priznanja?
– To je potvrda rada, a nagrade su mi i omogućile neke nove i dobre stvari, kao recimo koncerte. Ove nagrade su i podsticaj za dalji rad, putokaz da treba još da radim, da ne stanem, jer ovo su bila takmičenja u juniorskoj konkurenciji. Volio bih da mi se jednog dana ukaže mogućnost i za takmičenja u seniorskoj kategoriji, iako to podrazumijeva tri etape takmičenja i sat vremena programa.
• Što te držalo kao mlađeg, kao i sada, da kontinuirano, svakodnevno vježbaš - sviraš?
– Mene su držali živi nastupi i takmičenja, jer je to način da pokažem što sam radio i što radim. Inače, dosta često nastupamo. I kao mlađi smo često išli na takmičenja, i ta takmičenja su omogućavala da vidim dokle sam stigao, koliko sam napredovao. Svako takmičenje je priča za sebe, ali i prilika da se susretnete ne samo sa poznanicima, nego i novim ljudima, i da s njima razmijenite iskustva, da pričate o muzici. Sada kod takmičenja najviše cijenim upravo susrete. Takmičenja definitivno pomažu i fokusiraju pažnju na ono što je bitno. Najmanje bitna je nagrada i poeni. Najbitnije je da osjetimo konekciju s publikom i da dođemo do nekih većih i važnijih stvari, među kojima jesu i nagrade, ali još bitnije da podignemo kvalitet sviranja, koje je dosta osjetljiva kategorija.
• Što više nastupa, manja je trema. Ipak, kako odrastaš i sazrijevaš, da li ti je sada zbog lične odgovornosti i očekivanja publike možda ipak teže izaći na scenu?
– Manja je trema, ali je veća odgovornost, naročito nakon svih prošlih takmičenja. Trema koja postoji, iskoristimo je u pozitivnom smislu, da nas drži u trenutku, da smo prisutni i da zaista iskažemo sve ono na čemu smo prethodno radili, svaki detalj da izađe onako kako smo htjeli i kako smo navježbali. Tako da trema postoji pred svaki nastup. Osjetio sam neku drugačiju vrstu treme pred ove solističke koncerte, drugačiji osjećaj pred, u toku i nakon nastupa. Prije mi je trema više smetala, a sada mi drži koncentraciju.
• Koliko harmonikaš oblikuje zvuk? Koliko si zadovoljan onime što si dosada kreirao?
– Isto kao i duvački instrumenti harmonika dobija ton pomoću vazduha, klapni, mijeha, ali, takođe, moja harmonika "Bugari", pravljena je od drveta, pa i to isto utiče na boju zvuka kao kod gudačkih instrumenata. Jer, drvo je živo, i ono se vremenom mijenja. Zavisi i od temperture, vlage... Zasad sam zadovoljan onim što sam postigao po pitanju tona. Naravno, uvijek može bolje, ali to je i do instrumenta.
• Kada si odlučio da će harmonika, muzika, biti tvoj životni poziv?
– U prvom razredu srednje škole, kada sam dobio profesionalni instrument sa punim opsegom tona. Tada sam ozbiljnije ušao i u umjetnost sviranja na harmonici. Recimo, kada smo krenuli da pričamo o nekim detaljima, shvatio sam koliko je to kompleksno, i koliko me to stvarno zanima, i koliko želim i volim da se bavim time. To su istovremeno i krupne stvari i sitnice. Uostalom i umjetnost je zasnovana na fragmentima, na sitnicama, koje zajedno složene prave sliku umjetnosti, i to je ono što donosi čar i dušu muzici. Svaka kompozicija ima svoju priču, neku svoju filozofiju, i sama za sebe je priča. I nema kompozicije klasične koju bih odbio da sviram. Trudim se da iz svake kompozicije naučim nešto novo, i da usavršim ili tehniku ili neku frazu...
• Što ti je zanimljivije za sviranje – transkripcije za harmoniku ili djela pisana originalno za harmoniku?
– Bah je obavezan da se svira u čitavoj muzičkoj umjetnosti, jer je neprevaziđen kompozitor i sviraju ga svi instrumentalisti. Harmonikaši obično sviraju orguljskog Baha ili dobro temperovani klavir. Harmonika je dosta mlad instrument u odnosu na neke druge, pa iako ima dosta literature pisane za harmoniku, ipak ima mjesta za napredak. Danas sve više kompozitora koji nisu harmonikaši pišu za nju, jer je interesantna i ima dosta potencijala. Zaista volim da sviram sve, i djela originalno pisana za harmoniku koja možda zvuče modernije, avangardnije, kao i transkripcije djela velikih klasičara.
• Jesi li probao što da komponuješ?
– Nešto malo jesam, ali nemam baš vremena za to. Više sam posvećen izvođaštvu. Naravno, uvijek kad mi nešto padne na pamet, to i zapišem.
• Svirao si u orkestru, solo, i kamerno, što ti je negdje ipak najljepše, najbliže?
– Sve ima svoju težinu, ali, najviše volim da sviram kao solista jer imam najviše slobode, jer sam mogu da doživim nešto samo na moj način, ne zavisim od doživljaja drugih muzičara. Umjetnost je i svirati u kamernom sastavu, recimo triju, naročito ako dobro zvuče, jer to podrazumijeva ozbiljan nivo sviranja i slušanja. Mora postojati konekcija, što važi i za orkestar. Trenutno, spremamo nešto zanimljivo za takmičenje, kao trio - violina, kontrabas i harmonika, i nadam se da ćemo stići da navježbamo do takmičenja. Tokom karijere volio bih da isprobam što više sastava i sa što više ljudi, da osjetim kako to zvuči, jer sve to oplemenjuje.
