Gardašević, član UKCG i predsjednik Književne zajednice „Mirko Banjević“, dosad je objavio više pjesničkih zbirki, i slovi kao vrstan pjesnik koji pritom već nekolike decenije aktivno afirmiše književne tokove u svom okruženju dajući na književnim tribinama posebnu šansu mladim pjesnicima, studentima.
Gardašević se u svojoj novoj zbirci poezije, čiji naslov ima zvučanje svojevrsnog pjesničkog rezimea, žanrovski posebno fokusirao na angažovanu i ljubavnu poeziju, uz meditativne strofe u duhu rezimea doživljenog u vremenu.
Njegovo poimanje angažovane književnosti rezultiralo je porukama o mjestu i ulozi današnjeg čovjeka i potrošačkog društva, u kojem je prisutna opasnost od gubljenja sopstvenog identiteta, što i danas predstavlja izazov za očuvanje osnovnih postulata etičkog.
Stoga njegove pjesme tog ciklusa predstavljaju zbir snažnih poruka o onome što jesmo i što bi trebalo da budemo, a pečat takvoj poeziji svakako je dat pjesmom o Njegovom visokopreosveštenstvu mitropolitu Amfilohiju. Stoga poezija za Gardaševića predstavlja poetski tron sa kojeg treba slati poruke svakom sociumu u svjetlu zapitanosti gdje smo i kuda idemo, i koliko na putu iskušenja gubimo personalnost kao ljudske jedinke i društvo u cjelini.
No, pored angažovanog tona, koji dominira ovom zbirkom, pjesnik se takođe uspješno predstavio i kao prefinjeni lirik u svom ljubavnom ciklusu, i time ukazao na bogatstvo različitosti zbirke, čije stihove je u amfiteatru, u interpretaciji medijatorke Nataše Lalatović, publika u više navrata pozdravljala aplauzima.
Prof. dr Dragan Koprivica, jedan od recenzenata knjige „Moja tapija“, naglasio je u svom osvrtu da je Gardašević akribični pjesnik, dalek od svake foknerovske buke i bijesa nekih autora, koji time kompenziraju svoje nedostatne pjesničke domete. Ovo stoga što Gardašević, kako je kritičar istakao, pripada onim pjesnicima koji, u duhu čuvene pjesme Aleksandra Lesa Ivanovića „Ljudi sjenke“, „nečujno i tiho gaze“, ali koji u poeziji časno traže uzvišeno i svevremeno. Gardašević, kao angažovani pjesnik, po ocjeni Koprivice, stoji na poznatom stanovištu da stvaraoca treba da „sve rane svoga roda bole“, jer je pjesnik bio i ostao „probuđeni glas naroda“. Kritičar je istakao i stav autora da poezija predstavlja široko polje poetizovane ljudskosti, na kojem dominiraju beletrizovane arhetipske slike prošlosti. Ovo tim prije što Gardašević u svojim stihovima polazi od stava Aristotela da pojam lijepog može postojati isključivo u sadejstvu sa moralnim zakonima, pretočenim u pjesmu, te angažovani stihovi „Moje tapije“ odišu i postulatima Marka Miljanova i porukama ljudskosti, čojstva i junaštva.
Svojim izvrsnim književnim osvrtima na promociji su nastupili i dr Radoje Femić i mr Aleksandar Ćuković, koji svojim tekstovima već uveliko najavljuju da će u dogledno vrijeme predstavljati dva vodeća kritička pera u Crnoj Gori.
Femić je istakao činjenicu da je Gardašević u svojim dobrim književnim namjerama već odavno prepoznat kao izuzetan organizator nekad izuzetno popularne „Književne tribine četvrtkom“ upravo u amfiteatru Filozofskog fakulteta, gdje je promovisao poznate književne poslenike iz naše zemlje i okruženja, dajući pritom snažnu podršku mladim pjesnicima sa ovog fakulteta da se i oni predstave književnoj javnosti. Femić je naveo da su upravo on i Ćuković nastupali na toj Tribini, koja je i za njih imala poseban značaj u njihovom književnom sazrijevanju.
– Koliko je ta tribina i mogućnost da javno prezentujemo to što stvaramo bila podsticajna govori i to da je odnjegovala skoro sve danas najznačajnije autore koji se pojavljuju na književnoj sceni ne samo Crne Gore nego i regiona – stav je Femića.
Kritičar je potom apostrofirao, kako je rekao, „duboku književnu misiju“ Gardaševića, čija najnovija knjiga predstavlja i dodatnu potvrdu autorskog stava o ciljevima književnosti na širem planu. Po Femiću, sam naslov knjige nosi bogato metaforično značenje, i ima eho zavjeta u duhu svojevrsne poetske zadužbine. Kritičar je ukazao da književnost i danas mora biti prijemčiva književnom konzumentu, te da apstrakcije radi apstrakcija ne doprinose snazi književnog iskaza. Stoga je i apostrofirao konciznost stila Gardaševića, konkretnu crtu poetske slike, pri čemu čitalac s pravom očekuje „jedinstvo etičkog i poetičkog principa“ u traganju za pravednim društvom.
Ovakvim stavovima Femić je u fokus stavio angažovanu crtu poezije Gardaševića, čime pjesnik zastupa poetički stav da poezija oslobađa zatočeni ljudski um na putu vraćanja dostojanstva čovjeku i građaninu. Kritičar je na kraju svog obraćanja, ukazujući i na činjenicu da je Gardašević istovremeno i prefinjen lirik u žanru ljubavne poezije, podsjetio na značaj naziva knjige pjesama „Moja tapija“ zaključujući da je „pjesnička misao Radislava Gardaševića, opredmećena u pjesničku riječ, najtvrđa i najpostojanija tapija, siguran zalog novim naraštajima, čije poimanje pjesničke tradicije neće zaobići ni izjašnjenje o savremenom stvaralaštvu“.
Ćuković je u svom izuzetno sadržajnom osvrtu takođe apostrofirao dualnost poezije Gardaševića, angažovanog pjesnika i tananog lirika, koji daje zapažene pjesničke rezultate u oba žanra na sebi svojstven način.
Ćuković je, kao i njegovi prethodnici, naglasio ulogu Gardaševića na planu afirmacije književnih tokova u Nikšiću i šire, pritom uz posvećenost afirmisanju mladih stvaralaca upravo u vremenu kad je ta pomoć njima i najpotrebnija.
U svom prikazu nove zbirke Gardaševića kritičar je konkretizovao svoj sud na većem broju pjesama ponaosob, uz minucioznu analizu pjesničkih poruka autora, kao i uz hvale vrijedne ocjene nivoa pjesama i zbirke u cjelini.
Ukazujući na razvojnu crtu poetike Gardaševića, Ćuković je uočio i bitnu distinkciju na planu književnih poruka i oštrijeg poetskog tona, koji je proizašao iz autorskog gledanja na „uskovitlanu i tamnu stvarnost“.
