Kažu da porodicu dobijaš po rođenju, ali zato prijatelje pažljivo biraš. I zaista nije važno koliko se dugo znamo, da li smo drugari iz vrtića ili smo se sreli u nekim srednjim godinama. Važno je da duše putuju i da se srijeću, da energija kruži i da je ima. Bez nje smo kao olupine, vječno nasukani brodovi, koje neko teško nevidljivo sidro vuče na dno. Da li vam se dešavalo da upoznate ljude koji su toliko slični vama da vam svaka sledeća rečenica razgovora budi nemir i kao u omiljenoj seriji, čekate nastavak. Da li vam je čudno da vas neko toliko dobro poznaje, a znate se tek par dana, par sati i imate taj osjećaj da možete ogoliti svoju dušu do srži. Da li možete vjerovati da postoji neko ko vas toliko pažljivo sluša i toliko vam vjeruje da se zapitate čime ste to zaslužili. Da, postoje takvi ljudi. Oni koji vam otvore dveri svog malog raja, poklone vam svoje vrijeme, ponude dio postelje i podijele ručak. Rijetkost je sve ovo o čemu vam pišem i gotovo zvuči i izgleda nevjerovatno, ali postoje. Oni drugačije posmatraju stvari, na poseban način posmatraju svijet oko sebe, slave život i pokušavaju da svaki dan učine sebi bajku. Vrata svog doma otvorili su mi novi Prijatelji. Igor i Sandra i njihova tri mala anđela. Za samo par dana, shvatila sam da nisam sama i da u nekim situacijama postoje ljudi koji reaguju isto kao ja. Vječita borba sa vjetrenjačama, jureći u nepoznato, strahovi koji sputavaju, ali i sitne pobjede, pređene stepenice koje vode stazama uspjeha odlike su hrabre žene, moje Sandre. I dok je molim da ode da spava, jer je svjesna da nas dijele daljine i da nam je svaka minuta važna, čujem glas moje kume koja govori "ajte žene, idite da spavate, sjutra ćete nastaviti", gledamo Jelu u čudu i gunđamo. Ovoga puta ja sam bila kumin poklon za rođendan. Kupljene karte u koverti i poruka da svako treba prijatelja koji će nazvati i reći: "Obuci se i idemo u avanturu!!!" I zaista potreban vam je samo taj "neko" ko će u datom momentu imati ideju, dovoljnu volju i zrelost, upornost ako zastanete i krenete unazad. Treba vam taj neko da prepozna kad su vam baterije dovoljno prazne, da vam ponudi reset pa relaks i da vas nikad ne osudi što se baš takvi, drugačiji. I dok šetamo predivnom Austrijom, nasmijane, srećne, neispavane, ali zadovoljne, nas tri, jedna drugu smatramo nagradom za sva ona dobra djela koja smo uradile. I nisu nam potrebni lajf koučevi da shvatimo onu staru "ne može sve jedna majka da rodi" i da sam beskrajno zahvalna Miki i Dani što su ovaj svijet, gdje je čovjek čovjeku vuk, obogatile za moje dvije posebnosti, moju Jelu i moju Sandru. I dok šetam bosa, po travnjaku, dok udišem ovaj hladnjikav, a rezak vazduh, očitavam molitvu za sve koje volim. Ma, molim se i za one druge, jer ne znaju drugačije, jer manje voljeni, manje vole. Birajte sa kim ćete provoditi vrijeme, sa kim ćete čevrljati do kasno u noć dok vam se bujica emocija smjenjuje od suza radosnica, do suza, onih koje liječe. Budite srećni ako i sa četrdest godina upoznate ljude čija duša miriše na ruzmarin, opija kao vino i čini srećnim kao miris lavande. Takve su moje žene, moje dame, ovo je prva priča, u nizu jer zaslužuju, jer su vrijedne toga. Da, kažu da porodicu dobijate po rođenju, ove neke ljude ipak zaslužujete, kao dar od Boga, kao poklon ili kao nagradu. Čitamo se i dalje, ljubi vas Bisa...