Za sve u životu potrebna je velika volja. I nikada ne treba odustajati od svojih želja i ciljeva. Skorašnje putovanje za Grac i poznanstvo sa Sandrom, naučilo me, da život ima mnogo veću vrijednost nego što jeste i da neke stvari nemaju vrijednost, ili pak, ne toliku koliku smo im je mi dali. Priča mi o svojoj kosi, koja je nekada bila njen zaštitni znak, dok ovlaš prelazi preko svojih kratkih šiški i kaže da je nikada ponovo neće pustiti, jer to nikada više neće biti "ona i onakva kosa". I nije joj žao. Udiše život punim plućima, šireći ruke ljudima koje poznaje ili koje će te da upozna, jer okusila je moć "dugog spavanja" gdje je iz sna probudila ništa do ljubav i energija ljudi koji je okružuju. I onaj motiv, zašto sam i zbog čega odučila da odem i da je upoznam, a to su suze moje čelične dame na spomen, ne njenog imena već inicijala. E, to je bilo dovoljno, da spakujem ranac i krenem u avanturu. I da li ste skoro imali taj osjećaj kao da nekoga znate godinama, iako mu ulazite u porodični dom, remetite sav život na par dana, ali vam je lijepo jer se osjećate kao neka tetka koja je došla da posjeti svoje sestriće ili brataniće. A ako niste, ima vremena, možda ćete i vi, imati nekada ovakvo iskustvo, jer ovo moje baš je posebno i koliko god sam pisala, šturo je i nemoguće prenijeti. Jedva čekam da mi uzvrate posjetu da se družimo na "mom terenu", da ne spavamo do kasno i da naredna dva dana budemo srećne, neispavane i nervozne. Razgovori sa tim ljudima imaju posebnu vrijednost, posebnu moć. Nakon njih sam se vratila kao bolja osoba, prilično osvješćenija, koja sa malo više racija gleda na neke stvari. Odlučila sam da odradim neke lične promjene, a prva će biti, da ne očekujem ništa previše od drugih i da utičem samo i sključivo na sebe. Da se prilagodim, povučem ili jednostavno izmaknem, kako bih sačuvala sebe. Jer, očito da se na druge ljude teško mogu osloniti i na njihve promjene, otuda "u se i u svoje kljuse". Promjene neka, za početak budu male, male pobjede slaviću kao velike i tako redom. Prosto, neću dozvoliti, da me velika očekivanja razočaraju. Pelijepo je kad se ne nadaš, a ono te neko iznenadi svojim stavom, odlukama ili razmišljanjima. Ovih dana poradiću na par stavki koje sam zadala, na svojoj fizičkoj spremnosti i na svom duhovnom miru. Odlučila sam da Bisu prigrlim kao jedinu i najrođeniju drugaricu, koju najviše volim. Da joj sremam posebna jela, da je prošetam kuda ona želi, kupim neku sitnicu koja joj mnogo znači i upoznam sa nekim novim ljudima. Jer, ako ja nisam zaslužila da sebe zavolim najviše, e onda ne znam ko je. Često sam znala, postavim desetak ljudi, pa Bisu, na nekom tamo, petnaestom mjestu. E, neću više. Čak neću to smatrati sebičnošću već novom normalom. Zašto bih ja kod mene čekala na red, dok ispoštujem sve silne "znane i neznane junake" moga života. Očekujući da se desi "čudo", ja sam baš dugo živjela u čudu i čudom se čudila. Baš sam ovo lijepo rekla, jer sam bila kao Alisa. Streknuta od tuđih reakcija, ponašanja, izjava i momenata. E više, ne! Nema toga. Mali koraci za svijet, ali veliki za mene počinju upravo od sada, vratiću Bisi hram kakav zaslužuje, mentalni sklad kakav joj dolikuje, a tek sam na pola puta. Možete da mi se pridružite. Već danas, a ne od sjutra. I ljubav, to je ta ključna riječ koju ne smijete da zaboravljate.

Čitamo se...

Voli vas Bisa