Izvor: Euronews Srbija
"Sloboda čovjeka ili uzdiže ili ga uništava", govorio je Uroš Tošković, crnogorski slikar i prema ocjeni internacionalnih kritičara jedan od najboljih svjetskih crtača 20. vijeka. Na današnji dan prije četiri godine je preminuo.
Uvijek ekscentričan Uroš drugovao je sa Žanom Polom Belmondom, Vitoriom de Sikom, Žanom Polom Sartrom, Vaskom Popom, Borislavom Pekićem, a radio sa Pablom Pikasom, Salvadorom Dalijem, Eženom Joneskom i mnogim drugim velikanima.
Još kao mali, odrastajući u vrijeme Drugog svjetskog rata i u godinama siromaštva koje su uslijedile, znao je da će biti umjetnik.
Iz svog rodnog kraja, iz "kamene pustinje" Bratonožića na Pelevom Brijegu, odlazi i sa sobom nosi slike ratnih razaranja koje će ga pratiti tokom čitavog života.
Put ga prvo vodi u Cetinje, gdje upisuje Umjetničku školu (profesori su Petar Lubarda i Milo Milunović) koja se nakon nekog vremena premješta u Herceg Novi, i njegov talent će odmah biti zapažen.
Želja i upornost, Toškovića će potom odvesti u Beograd na studije, gdje će upisati Akademiju likovnih umjetnosti i diplomirati u klasi profesora Marka Čelebonovića.
U Beogradu je bio jedan od osnivača društva prijatelja "Baltazar", zajedno sa Leonidom Šejkom, Sinišom Vukovićem, Mirom Glavurtićem, Oljom Ivanjicki, Dadom Đurićem, Vukotom Vukotićem, Peđom Ristić...
Ovaj krug avangardnih umjetnika kasnije će biti poznata po umjetničkom pokretu "Mediala".
I Tošković će sa Đurićem, Šejkom, Vukovićem provoditi mnogo vremena - crtajući, šetajući, smijući se.
Pojedini savremenici su za Toškovića govorili da je on u to vrijeme često cijele dane i noći provodio radeći, trudeći se da usavrši svoj stil, ujedno se okrenuvši asketskim motivima.
Godine 1956. dobio je stipendiju francuske Vlade i otišao u Pariz, gdje je upisao Školu lijepih umjetnosti u klasi profesora Morisa Brijanšona, kod koga je diplomirao sa najvišom ocjenom. Pričalo se nezvanično da je Tošković, kad se selio za Pariz, ostavio pun kamion crteža za sobom.
A u Parizu ostaje sve do 1976. godine i jedan je od rodonačelnik kolonije jugoslovenskih slikara u francuskoj prestonici. Ali njegova karijera se kretala nešto drugačije. On uglavnom živi na ulicama Pariza, sa slikarima, prosjacima i prostitutkama na obali Sane. I kada je odlazio u Njujork, Kalkutu i Trst, i tamo će živjeti isposničkim životom.
Na njegovim crtežima i vlada atmosfera izgubljenosti - mračni, apstraktni i upečatljivi likovi, obični, ogoljeni ljudi koji traže sebi mesto na ovom svijetu i koji narušavaju portretnu monotonost i nikoga ne ostavljaju ravnodušnim.
Iako se ne zna mnogo, izvjesno je da su ga u Parizu proganjali glad i neimaština. U jednom od rijetkih intervjua Tošković je rekao: "U džepu kada nijesam imao prebijene pare crtao sam bogataše."
Stalno je mijenjao mjesto boravka, odbacujući sve pogodnosti savremenog svijeta. Iako su se za njegov rad interesovali ozbiljni kolekcionari, jedva je uspijevao da sakupi novac kako bi preživio.
Pred kraj, živio je na kamenoj plaži u Baru.
Prepričava se da je Pikaso u Parizu htio da kupi jedan njegov crtež. `Skup sam ja za tebe`, rekao je Tošković.
Zabilježena je još jedna anegdota iz života jednog od najslavljenijih crtača među domaćim umjetnicima - kada je jedan kriminalac u Baru kupio njegov crtež i rekao: `Uroše, ako te ubijem, slika će biti vrednija`.
`Koga ćeš ti da ubiješ?`, zaletio se crtač na kupca svoje slike koji je izvadio pištolj i pucao.
Ostala je kao svjedok rupa na šeširu Uroša Toškovića."
Radovi Uroša Toškovića nalaze se danas u mnogim kolekcijama.
Umjetnik je 2019. godine sahranjen u rodnom Pelevom Brijegu u Bratonožićima.
