Od 1. maja kao praznika rada u Crnoj Gori je ostala samo blijeda sjenka jer ga više niko ne slavi, s obzirom da je radnička klasa obespravljena i obezglavljena, pošto su sindikati postali samo dekor, ocjenjuju sagovornici "Dana".
Ipak, podaci Uprave za statistiku pokazuju da je u maju prošle godine u Crnoj Gori posao imalo 151.252 građana, a iz poslednjeg presjeka na kraju marta 2022. proizilazi da je zaposleno 212.959 građana, što je 61.707 zaposlenih više. Osim toga, u poslednjih godinu dana je minimalna zarada sa 250 povećana na 450 eura, a prosječna sa oko 500 na skoro 700, ali naši sagovornici ukazuju da su povećanje cijena i inflacija sve to učinili skoro neprimjetnim.
Bivši državni sekretar u Ministarstvu finansija i socijalnog staranja Janko Odović kaže za "Dan" da uvijek ima prostora za unapređenje prava radnika. Ističe da je kao dio tima doskorašnjeg ministra Milojka Spajića ponosan što su za godinu i po dana održivo i fiskalno neutralno povećali minimalnu zaradu na 450, a prosječnu na oko 700 eura.
– Dakle, za godinu i po smo uradili nešto što prethodne vlade nisu za 30 godina. Nova vlada ne smije da čeka narednih 30 godina za novo povećanje. Pokazali smo i dokazali da se znanjem i iskrenim zalaganjem može unaprijediti život svih građana. O ovome svjedoči i činjenica da smo u trezoru ostavili preko 400 miliona eura. Dakle, "Evropa sad" je održiv projekat i nova vlada mora raditi na njegovom očuvanju, ali i nastojati da ga unaprijedi – istakao je Odović.
Sindikalac Predrag Spasojević nije previše optimističan kada je u pitanju program "Evropa sad" i strahuje da on može dovesti do toga da radnici, koji i sa uvećanim zaradama imaju problem da sastave kraj sa krajem, uskoro plaćaju zdravstvenu zaštitu. On smatra da radnici nemaju šta da slave 1. maja, jer se njihova prava godinama umanjuju, a sindikati nemaju snagu da ih zaštite.
– Vlade u poslednjih 30 godina gledale su sindikat kao dekor, a ova prethodna Zdravka Krivokapića nije im čak ni pridavala neki značaj. Vidjećemo kako će to biti sa novom vladom. Istina je da su u poslednjih godinu dana plate povećane, ali to povećanje su osjetili samo oni koji su primali 250 eura a sada primaju 450, što je značajna razlika. Ipak, bojim se da je za ostale situacija ista i može biti gora jer je vrijedost novca manja, inflacija veća, sve je skuplje i sa razlogom postoji strah da ćemo u jednom momentu morati da počnemo da plaćamo zdravstveno osiguranje – kazao je Spasojević.
On je dodao da je sadašnji zdravstveni sistem u Crnoj Gori human, ali da realno postoji rizik da se uvede zapadni sistem i da se sve plaća.
– Prvo su ukinuli stomatologe, a vidimo da žene idu privatno kod ginekologa, tako to počinje. Na kraju ćemo, bojim se, svi morati da plaćamo liječenje, i to papreno, a kako i od čega ne znam, kada već sada imamo problem i sa životnim namirnicama – istakao je Spasojević.
Nekadašnji predsjednik Opštinskog sindikalnog povjereništva Bijelo Polje Bogdan Krgović kaže da je neprimjetno došao i da će tako i proći i ovaj 1. maj, koji skoro više niko ne slavi. On je ukazao da je veliki broj od sve malobrojnijih radnika na ivici životne egzistencije i da je u zoni siromaštva preko 60 odsto građana. Krgović je ocijenio da za praznik rada imamo sumorna sliku i sjenu nekadašnjeg praznika, s obzirom na štrajkove, proteste, probleme, zaključane kapije stotina fabrika i sve veći broj siromašnih i gladnih.
Predsjednik Sindikata uprave i pravosuđa Nenad Rakočević smatra da radnici u Crnoj Gori nemaju previše razloga za slavlje, a ni za optimizam.
– Ako je program "Evropa sad" u jednom trenutku ulio malo nade u neki bolji standard, bukvalno nije počela ni njegova realizacija, a on je doživio krah. Uvećanje zarada, a poslednjih dana vidimo da su naši čuveni "Evropa sad" konstruktori i smanjili plate pojedinim kategorijama radnika, pojela je inflacija koju nisu iskontrolisali. Cijene svih namirnica i dnevnih potrepština vrtoglavo su porasle, a tek se očekuje najavljeno poskupljenje struje i vode. Ona brana koja treba da niveliše poslodavce i političare sa realnošću, a to su sindikati, postoji samo kao imenica i na našim prostorima inspiriše na neozbiljnost, javašluk i lične interese – rekao je Rakočević.
Prema njegovom mišljenju, nisu samo sindikati krivi za radničke nedaće, već i radnici snose dobar dio krivice.
– Da bi se nešto promijenilo, oni moraju biti esencijalna polazna tačka, koja treba da najuri prvo loše sindikalce, a onda i loše poslodavce. Međutim, trenutno te snage kod nas nema – zaključio je Rakočević.
Nemamo ni „r“ od radničkih prava
Slađana Kovačević, Herceg Novi: O radničkim pravima je izlišno govoriti u našoj zemlji. Pa mi nemamo ni „r“ od radničkih prava. Ljudi rade, kada je u pitanju satnica provedena na poslu, kao da su na Zapadu, a plata je, vjerovatno ispod prosjeka i u poređenju sa Zimbabveom. Na sve to dodajte galopirajuću inflaciju, pa vidite kako se može živjeti od plate. I to bi bio samo jedan segment ove kompleksne priče.
Radnicima nije plaćen prekovremeni rad, rad noću, rad vikendom i praznicima. Mnogi od njih nisu ni prijavljeni, drugi opet neosigurani, mnogima se plate ne isplaćuju po programu „Evropa sad“, koji podrazumijeva povećani minimalac. Ako Inspekciji rada prijavi nepravilnosti, rizikuje da dobije otkaz, ili, što se najčešće i dešava, inspekcije konstatuju da je sve u redu i ako nije. To je sistemski problem i sistem treba da ga rješava. Godinama radim u piceriji i zadovoljna sam uslovima na radu, ali ja nisam reper.
Dara Vukadinović, Herceg Novi: Radnička prava u današnjem vremenu su na nivou statističke greške ili zakržljala. Valjda su to draži liberalnog kapitalizma, koji je dao slobodu mnogim „kontroverznim biznismenima“ da svoje ništa manje kontroverzne metode uguraju na mala vrata.
Kako onda živjeti kada je velika većina poplašena i da dobar dan kaže, a kamoli što više? Većina preživljava tako što radi više poslova. Problem je i što na poslu ne postoji solidarnost, opet jer su svi uplašeni, a sindikat postoji samo na papiru. Posao nalazim sama jer se ne libim da radim i van struke. Sa višom školom i višegodišnjim radnim iskustvom u inostranstvu teško je naći posao preko biroa – skoro pa nemoguće. Cijenim svoju slobodu pa prema tome i biram poslove.
Sa sjetom se sjećamo vremena kada je bilo slavlja i poštovanja
Milorad Radović, Bijelo Polje: U penziji sam 12 godina, ali još uvijek dosta radim, s obzirom da sam miner, a taj posao slabo ko hoće da radi. Inače, teško je i prisjetiti se nakadašnjih prvomajskih praznika, jer se nekad živjelo dobro, pa se lijepo i praznovalo. Radnik je bio poštovan i svi su ga cijenili. Danas je neka sasvim druga priča. Niko ne praznuje, skoro niko i ne pominje da je to nekada bio praznik. I što je najgore, sve je manje radnika.
Bogoljub Čurović, Bijelo Polje: Radio sam četiri decenije kao nastavnik srpskog jezika i iškolovao brojne generacije. Na nas radnike u tom vremenu se gledalo kao na one koji stvaraju dobro, iza kojih nešto ostaje, i svi su nas pominjali sa uvažavanjem i poštovanjem. Nekada se tokom prvomajskih praznika, koje smo jedva čekali, svetkovalo nekoliko dana. Ložile su se logorske vatre, pekla jagnjad, igralo se kolo, pjevale pjesme, bili su sletovi... Danas od toga nije ostalo ništa.
Svetozar Čabarkapa, Bijelo Polje: Pamtim one srećne dane kad nam je 1. maj bio praznik i kad smo ga proslavljali na pravi način. Kad je radnik bio cijenjen,. Kad su se sindikati borili i uvijek bi se izborili za radnička prava, kad se za rad primala plata od koje se moglo živjeti dostojanstveno. Danas radnika skoro da i nema, ako se ne broje ovi u državnoj upravi. I zato se danas i ne može govoriti o poštovanju prava radnika. Oni se skoro i ne čuju. Kao da ih nema.
Safet Kijamet, Bijelo Polje: Sa sjetom se prisjećam praznika, ne samo prvomajskih, nego i onih za Dan republike i za Novu godinu. Svi smo bili zadovoljni jer su nas svi poštovali. Radnička klasa je bila na prvom mjestu.
Radoje Milićević, Bijelo Polje: Radio sam u nekadašnjem Vunarskom kombinatu, gdje je bilo dvije i po hiljade radnika. Kako smo mi znali da proslavimo prvomajske praznike. Svi smo jedva čekali da dođe taj dan. Bili smo poštovani i od rukovodilaca i od sugrađana. Danas niko ne poštuje radnike, kojih je na području bjelopoljske opštine veoma malo.
Коментари (1)
Оставите свој коментар