"Krajem decembra 1947. godine došla je iz Moskve depeša u kojoj je Staljin zahtijevao da dođem ja, ili neko drugi iz Centralnog komiteta, radi usklađivanja politike dviju vlada prema Albaniji..." Ovim riječima Milovan Đilas obilježio je u svojim memoarima trenutak Staljinovog poziva predstavnicima jugoslovenskog CK u Moskvu radi razjašnjenja spornih pitanja u vezi sa pojedinim aspektima jugoslovensko-albanskih međudržavnih odnosa. Iza toga je zapravo stajala mnogo složenija problematika daljih jugoslovensko-sovjetskih odnosa, koji će se za šest mjeseci pretvoriti u otvoreni politički sukob.
Možemo iznijeti nekoliko pretpostavki zašto je Staljin posebno pomenuo Đilasa kao potencijalnog člana jugoslovenske delegacije, od kojih je jedna od njih vezana za događaj koji privlači posebnu pažnju. Naime, Đilas je svoj "lični" sukob sa SSSR-om na neki način otvorio već u jesen 1944. godine, prilikom oslobođenja Beograda i Srbije. On je tada imao omanji, ali prilično nezgodan incident sa predstavnicima Crvene armije, a povod je bilo bahato ponašanje sovjetskih vojnika prema lokalnom stanovništvu. Prema Đilasu, takvi ispadi i ponašanja crvenoarmejaca su predstavljali ozbiljan problem, jer se "nije vidio kraj svemu tome", pa pošto je, kako kaže, "prekipjelo", Tito je odlučio da reaguje. U tu svrhu sakupio je članove Politbiroa u namjeri da se kolektivno obrate generalu Kornjejevu, šefu sovjetske vojne misije.
Opis samog događaja u Đilasovim memoarima izgleda ovako: "...Radi veće autoritativnosti, Tito je smatrao da razgovoru treba da prisustvuju sva četiri člana Politbiroa... i dva najistaknutija komandanta – Peko Dapčević i Koča Popović... Mi smo bili poređani jedan do drugoga, tako da je Kornjejev odmah osjetio da se radi o nečemu važnom i neugodnom. Zauzeo je odmah krut, odbojan stav. Jedva je i saslušao Titovo izlaganje, odbrusivši da su to pojedinačni slučajevi i naduvavanja reakcije. Zgledali smo se, Tito je suzdržano obrazlagao, Kornjejev je sve jetkije prekidao. Najzad sam ja odvalio: Problem je i u tome što naši protivnici to koriste, upoređujući ispade crvenoarmejaca sa ponašanjem engleskih oficira, koji takve ispade ne prave... – Kornjejev je na to pocrvenio i ustao: Najoštrije protestvujem protiv uvreda koje se nanose Crvenoj armiji sravnjujući je s armijama kapitalističkih zemalja.‘‘ Odmah poslije odlaska Kornjejeva Đilasa su prekorili Kardelj i Ranković, dok mu Tito u tom trenutku nije ništa rekao, "mada mu se na licu izražavala nelagodnost". Bio je ovo, bez sumnje, vrlo ozbiljan ispad jednog od jugoslovenskih rukovodilaca iz samog partijskog i političkog vrha.
Uprkos naporima jugoslovenske strane da se incident izgladi, Staljin očito nije odmah bio spreman na takav stav. Svoju uvrijeđenost lično je ponovio i Đilasovoj tadašnjoj ženi Mitri Mitrović, prilikom posjete jedne jugoslovenske delegacije SSSR-u početkom 1945. godine, u čijem sastavu se nalazila i ona. Ovaj slučaj navode i Dedijer i Đilas. Prema Dedijeru, kome je to ispričao jedan od svjedoka, Mitra Mitrović se našla na prijemu (večeri) kod Staljina. Taman je skupila hrabrost i prišla Staljinu s namjerom da ga zagrli i poljubi, kako bi se incident iz Beograda zaboravio, kada je Staljin to odbio i navodno grubo rekao: "Odlazite! Kada bih Vas poljubio, Vaš bi me muž optužio da sam pokušao da Vas silujem, kao što je optužio naše sirote crvenoarmejce koji su se nalazili daleko od svojih domova i samo pokušavali da nađu utjehu u zagrljaju neke žene i u prijateljskoj zemlji."
Pošto pitanje Đilasovog "incidenta" očigledno nije bilo do kraja riješeno, Tito je odlučio da u sastav državne delegacije prilikom posjete SSSR-u, aprila 1945, uključi i Đilasa, s namjerom da ovaj konačno izgladi svoje račune sa Staljinom. Tako je Đilas, početkom aprila, poletio za Moskvu na svoj treći susret sa Staljinom.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
