Koliki je bio obim glasina, po kojima se Ristić stidio majke, govori i to da su iste stigle do Albera Malea, Francuza koji je u Beograd došao na položaj učitelja maloljetnom kralju. Međutim, sačuvani izvori u potpunosti potiru pisanja Mihailovića i priče beogradske čaršije. U već pomenutoj autobiografiji iz Hajdelberga Ristić je posebno apostrofirao uticaj majke na njegovo vaspitanje. Sačuvano je i pismo Andrije Stamenkovića iz 1850, gdje se uočava da ga je Ristić zadužio da posjećuje Mariju Ristić i da ga izvještava o njenom zdravlju, dok se on nalazi na studijama u inostranstvu (1849–1854). Živanović kazuje na to da je u tom periodu Marija Ristić zbog egzistencijalnih problema bila prinuđena da se ponovo uda. Isti autor dalje tvrdi da je proživjela "čudan i buran život", da je radila i kao pralja, sve do trenutka dok joj sin nije "stao na snagu" i bio sposoban da joj pomogne.
Živanovićeve navode potvrđuju bilježnice u kojima je Ristić zapisivao mjesečne rashode svoje kuće. Neizostavna stavka svakog mjeseca koja je nosila naziv "za materu"podrazumijevala je pet dukata ćesarskih, nešto kasnije 100 dinara. To što je Marija Ristić svoje posljednje godine provela u Beogradu, ukazuje da je njen sin Jovan na sebe preuzeo odgovornost da lično vodi računa o posljednjim danima njenog života. Sve ovo u najmanju ruku opovrgava pisanja da je Ristić "crvenio" zbog skromnog porijekla i da mnoge tvrdnje koje su iznosili njegovi oponenti nemaju utemeljenje u realnosti. Uostalom, Ristićevo shvatanje uloge majke u porodici možda i najbolje oslikava njegov testament i važna uloga koju je svojoj supruzi Sofiji namijenio u pogledu odnosa prema njihovoj djeci.
Kragujevac, varoš u kojoj se Jovan Ristić rodio, bio je u trenutku njegovog rođenja prestonica Srbije. Zbog svog povoljnog strateškog položaja, smješten u Šumadiji i samom središtu Kneževine Srbije, daleko od utvrđenja gdje su se nalazili turski garnizoni, odlukom kneza Miloša načinjen je prestonicom. Proces premještanja državnog središta u Kragujevac započet je 1818. godine. Značajno je da Kragujevac nije u tom trenutku bio među najvećim varošima, jer je po broju stanovnika bio tek osmi. Godine 1834. varoš je imala 369 kuća i 2.234 stanovnika. Tridesetih godina 19. vijeka nije se mnogo uvećao jer je do 1839. imao svega petnaest kuća više i ukupno 2.325 žitelja.
Odabir te varoši za prestonicu uticao je i na njen dalji razvoj, jer je Kragujevac kao takav bio centar administrativne i sudske, te u jednom kratkom periodu i crkvene vlasti (1831–1835). To je značajno uticalo i na njegovo uređenje, kome je posvećena velika pažnja. Oko Kneževog konaka ubrzo je počela da se stvara nova varoš. Kneginjinin i Amidžin konak, prostrana crkva, zgrada Savjeta, škola, bila su neka od najznamenitijih zdanja. Pored toga u varoši su se nalazili i vojna bolnica, kasarna, apoteka i nekoliko kafana i dućana. Za ondašnje putopisce i prilike Kragujevac je, sa ulicama koje su bile "popločane kamenom", ostavljao vrlo prijatan utisak. Odabir Kragujevca za prestonicu uticao je i na njegov privredni i kulturni razvoj. Zajedno sa knezom došli su i vješti trgovci i zanatlije, dok je sama varoš sa svojom prostranom pijacom postala ekonomski centar u neposrednom okruženju. Živi razvoj Kragujevca dvadesetih godina 19. vijeka, najvjerovatnije je privukao i Ristićeve roditelje u potrazi za boljim životom. Rad Knjažesko-srbske pečatnje, iako je trajao samo dvije godine (1833‒1835), ostavio je dubok trag na kulturni život varoši. Takođe, upravo je u Kragujevcu Dimitrije Davidović 1834. pokrenuo ‘‘Novine srbske‘‘. Godinu dana kasnije, sa dolaskom Joakima Vujića, varoš je bila bogatija za predstave u Knjažesko-srbskom teatru, gdje je često nastupala "knjažeska banda", prvi instrumentalni sastav na čelu sa Josifom Šlezingerom.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
Коментари (0)
Оставите свој коментар