Sovjetizacija u kulturi, a samim tim i u pozorišnoj politici, bila je do 1949. godine do te mjere izražena da je od 354 odigrana komada u srpskim teatrima, 105 otpadalo na djela sovjetskih pisaca! Ipak, zbog svoje popularnosti na repertoaru su uspjeli da opstanu, čak i u doba najžešće cenzure i autocenzure, Sremčeva "Zona Zamfirova", Sterijine "Pokondirena tikva" i "Rodoljupci", kao i brojni komadi uvijek rado gledanog Branislava Nušića, koji takođe nije bio sasvim po volji i ukusu partijskih birokrata.
Ipak, samostalnosti u kreiranju umjetničke politike gotovo da nije bilo. U jesen 1948, neposredno pred početak pozorišne sezone, Odjeljenje za kulturu i umjetnost Ministarstva prosvjete Srbije dostavilo je svim pozorištima listu komada "koji mogu da se igraju". Kako ozbiljnijih otpora novoj pozorišnoj politici nije bilo, srpski partijski funkcioneri su, uprkos izvjesnim repertoarskim zamjerkama, sa zadovoljstvom isticali "da je idejni uticaj Partije na pozorišne umjetnike silno porastao", te da su se pozorišni savjeti pokazali vrlo pogodnom formom "za rukovođenje pozorištima od strane partijskih komiteta". Iako je izvjesna liberalizacija u društvu trebalo da dovede i do liberalizacije u repertoarskoj politici, partijski čelnici su i dalje sa neodobravanjem gledali na zabavne komade, prije svega socijalno neangažovane komedije i drame nacionalne književnosti, ali i "jevtine vodvilje" domaće i strane produkcije. Shvatanje o ideološki vaspitnoj ulozi teatra nikako nije napuštano, pa je sa zabrinutošću konstatovano da su se srpska provincijska pozorišta pretvorila u mjesta za "praznu malograđansku zabavu", "neprekidno iživljavanje prošlosti" i "stalno pothranjivanje konzervativizma".
Uloga pozorišta u socijalističkom preobražaju društva nije se iscrpljivala u društveno angažovanom repertoaru. Partijski rukovodioci su od pozorišnih ansambala zahtijevali i mnogo širu socijalnu aktivnost i "direktno učešće u obnovi i izgradnji zemlje". Pozorišne trupe su dobile zadatak da "pomažu takmičenja u industriji i velikim gradovima", to jest da svoje predstave izvode po svim fabrikama, naseljima, selima i socijalističkim radilištima. U pokušaju približavanja pozorišne kulture najširim slojevima stanovništva, nije se mnogo marilo za talenat i stručnost reditelja, glumaca i scenografa, niti istinske umjetničke domete predstave. Po već ustaljenoj praksi, oprobanoj i u drugim društvenim sferama, kursisti "iz redova glumaca, drugih pozorišnih ljudi... i drugova koji nisu direktno vezani za pozorište" preko noći su postajali reditelji, dok su dio glumačke trupe, u nedostatku profesionalaca, sačinjavali "amateri iz mjesta". Još jednom je do izražaja dolazila partijska želja za forsiranom masovnošću i formalnim uspjesima, jer većina pozorišnih ansambala ni po svom kvalitetu, ni po umjetničkim dometima, niti po uslovima rada nije mogla opravdati naziv profesionalnih pozorišta. I ovog puta veliki brojevi su zamagljivali istinsku situaciju, budući da u prvoj poslijeratnoj deceniji u Srbiji, ali i u Hrvatskoj i Sloveniji, nije podignuta ni jedna nova pozorišna zgrada. U nedostatku adekvatnog prostora, pozorište u Vršcu je svoje predstave, stiješnjene između dvije filmske projekcije, davalo u bioskopskoj sali, dok je u Čačku koristilo nešto prepravljenu kafansku salu "koja prokišnjava". U sličnim mizernim uslovima su radila i preko noći otvorena pozorišta u Užicu, Kruševcu, Kragujevcu i Požarevcu, a čak i namjenski podignute sale u domovima kulture, izgrađene bez konsultacija sa pozorišnim stručnjacima, nijesu zadovoljavale ni minimalne tehničke potrebe teatra. […]
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
