PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Politički zadaci, ispunjavanje petogodišnjeg plana i borba protiv stvarnih i potencijalnih političkih neprijatelja i neistomišljenika, uticali su da kultura i prosvjeta vazda budu poslednje na listi prioriteta. Većini gradskih odbora je bilo "skoro svejedno kako će izgledati njihova biblioteka i gdje će se nalaziti", budući da ni same članove Partije knjige nijesu odveć zanimale. Štaviše, mnogi lokalni funkcioneri su pridavali više pažnje "otvaranju kafana, nego smještaju kulturnoprosvjetnih ustanova". Tako je u Valjevu za samo godinu dana sedam puta preseljavan Savjet za prosvjetu i kulturu "iz burdelja u burdelj".
Još žalosnija sudbina snašla je lokalno kulturno-umjetniko društvo koje je, po odluci Gradskog narodnog odbora, useljeno u jednu polovinu kafane, dok je druga polovina izdata pod "socijalistički zakup". U Subotici, gradu razvijenih kulturnih tradicija, umalo nije, usled štednje, raspuštena Filharmonija, osnovana još 1908. godine.
U prvim poslijeratnim godinama, vremenu u kome se nijedna društvena aktivnost, ali i svakodnevica "običnih" ljudi nijesu mogle ni zamisliti bez uplitanja ideologije i krutih partijskih stavova, ni pozorišta nije moglo mimoići pretvaranje u svojevrsne, politički angažovane i socijalno osviješćene, marksistike kružoke. Stoga su odmah po oslobođenju 1944. godine, amaterska pozorišta i dramske grupe u većim gradovima i industrijskim centrima munjevitom brzinom prerastala u profesionalne ansamble. Svaki grad je želio svoje pozorište, a o uslovima, stvarnim potrebama, materijalnim, tehničkim i umjetničkim mogućnostima nije vođeno računa. Profesionalna pozorišta su otvarana i u mjestima sa 10.000–20.000 žitelja, pa je stoga i njihov broj neprestano rastao. Tako je do kraja 1950. godine u Srbiji djelovalo čak 7 puta više profesionalnih pozorišnih ansambala nego prije rata! Budući da je poneka amaterska trupa gotovo svakog mjeseca "prerastala" u profesionalnu, pozorišna mreža Srbije podsjećala je "katkad na dječiju skrivalicu u čijem je lavirintu bilo teško čak i ustanoviti tačan broj postojećih ansambala". Svoje teatre su imali i Zaječar, Prokuplje, Paraćin, Požarevac, Leskovac, Kosovska Mitrovica, Čačak i mnogi drugi gradovi. Želje i ambicije u neskladu sa mogućnostima dovodile su do paradoksalnih situacija – gostovanja kao oblik pozorišnog rada gotovo da nijesu postojala, budući da su na potezu između Kruševca i Užica, relaciji od nekih 150 kilometara, radila čak 4 profesionalna pozorišta!
Kako je čitava kulturno-prosvjetna djelatnost bila u službi ideologije i Partije, a sa ciljem učvršćivanja režima i proširivanja osnovice vlasti, pozorišna repertoarska politika trebalo je da doprinosi "nacionalnom zbližavanju" i podržava i prati "opštu unutrašnju i spoljnopolitičku... kulturnu i privrednu liniju". Politički podobna i vaspitno korisna djela međutim nije bilo lako naći. Popularni komadi poput "Zone Zamfirove", "Hajduk Stanka", "Djevojačke kletve" i "Hasanaginice" su karakterisani kao "slabi i besmisleni", francuska drama je u cjelini odbacivana, baš kao i američka, dok je od britanskih pisaca u obzir dolazio samo Goldsvorti. Ipak, čak je i njegova drama Skin gejm takođe proskribovana "jer je odnekuda stigla sugestija da je tu aristokrata predstavljen suviše simpatično". Protiv tolikih partijskih intervencija u repertoaru ustajao je Milan Predić, predratni i poslijeratni upravnik beogradskog Narodnog pozorišta, uz opasku da bi se svako u Evropi smijao kada bi čuo da se u Jugoslaviji ne može davati Skin gejm. I dok su pozorišne uprave, govorio je dalje Predić, prije rata mogle da "namirišu" šta se smije, a šta se ne smije igrati, u novom socijalističkom društvu je zavladalo "neko čistunstvo i neko zaziranje" koje pozorišne stvaraoce "onemogućava" da rade, ukoliko ne igraju "Roditeljski dom" i "Platona Krejika". U takvoj atmosferi, čelnici pozorišta, strahujući da ne budu "optuženi" za prikazivanje predstava "bez idejne i korisne sadržine", pribjegavali su njihovoj "nasilnoj aktualizaciji".
(NASTAVIĆE SE)
