Borbe Srba protiv Mađara, a djelimično i Njemaca bile su žestoke, a kao pobjednik nad svima izašao je bečki dvor koji je do Austrougarske nagodbe 1867. godine vješto okretao pripadnike raznih naroda jedne protiv drugih. Kada je nagodba postignuta, Srbi su bili prepušteni na milost i nemilost nacionalističkoj vladi u Pešti, koja je težila izgradnji nacionalne države i vremenom nizom mjera sve više podsticala mađarizaciju manjinskih narodnosti. U sklopu tih mjera dolazi i do pojačanog naseljavanja Mađara u Banatu, Bačkoj, Sremu i Slavoniji. Srbi su se uz Rumune ovome najjače opirali, dok su Njemci i Jevreji, a dobrim dijelom i Slovaci i Rusini, uglavnom popuštali mađarskim pritiscima. To je Srbe dovodilo u sukob ne samo sa Mađarima (koje su ugarski vlastodršci koristili protiv drugih narodnosti, istovremeno im uskraćujući ekonomska i politička prava), već dobrim dijelom i sa Njemcima, a dijelom i sa Slovacima (sa kojima je postojalo i ekonomsko rivalstvo) i Rusinima. Uz to, ni odnosi sa Rumunima nijesu bili najbolji, jer su ovi prvo težili da se izdvoje iz zajedničke Karlovačke mitropolije, a kada im je to uspjelo, još decenijama su nastavili da vode parnice oko podjele nekad zajedničke crkvene imovine. Uz to, kod Srba je postojao strah od navodno velike asimilativne moći jednovjernih Rumuna.
Prvi svjetski rat je na prostoru Vojvodine samo zaoštrio nacionalne suprotnosti. Srbi su se našli u položaju progonjene manjine, dok je mađarsko i njemačko stanovništvo lojalno sprovodilo naloge vlasti, često i na štetu Srba. Slom Austrougarske će stvoriti uslove za preuređenje ne samo državnih granica nego i međunacionalnih odnosa.
Na ovom mjestu ćemo se kratko osvrnuti i na još jednu manjinu koju je Srbija, utopivši se u Kraljevinu SHS, stekla mirovnim ugovorom sa nekadašnjom saveznicom Centralnih sila Bugarskom. Kao svojevrsnu naknadu za izdajnički napad Bugarske s leđa 1915. godine, Kraljevina SHS je dobila dva pogranična sreza naseljena Bugarima. Iako su pri zahtjevima za izmjenom granice potezani i etnički argumenti, pokazaće se da je lokalno stanovništvo imalo izgrađenu nacionalnu svijest. Bio je to vruć krompir za novu državu, utoliko prije što je bugarska propaganda između dva svjetska rata tražila ne samo povratak ove izgubljene braće, već je tvrdila da su i Makedonci (koje je Kraljevina SHS/Jugoslavija proglašavala za Srbe) u stvari Bugari. To je, uz terorističke aktivnosti i probugarske simpatije dijela Makedonaca, stvaralo idealne uslove ne samo za međudržavnu nego i za međunacionalnu napetost.
Trebalo bi naglasiti da za jugoslovenske i srpske komuniste pitanja etnogeneze, migracija i sporovi ko se prije naselio na nekoj teritoriji nijesu igrali ulogu u kreiranju politike. Njima je ovdјe posvećena pažnja za čitaočevu informaciju, ali prije svega zato što su takva pitanja bila od značaja za nacionalistički dio inteligencije nacionalnih manjina. Tako je pitanje ilirskog porijekla i autohtonosti Albanaca na teritorijama koje danas nastanjuju bilo od ogromnog značaja za iredentistički nastrojene albanske naučnike, učitelje i nastavnike. Treba pretpostaviti da su i rumunski i vlaški intelektualci gajili slične ideje o autohtonosti, ali njihov broj nikad nije bio velik pa ovu pretpostavku tek treba istražiti […].
O svim ovim osjećanjima, nacionalnim mitovima, naslijeđenim istorijskim netrpeljivostima i predrasudama jugoslovenski komunisti su morali da vode računa kad su došli na vlast, pa i prije toga. Vrijeme je pokazalo da je lakše bilo izvesti oružanu revoluciju i uzeti vlast nego preoblikovati ljude kojima se vladalo. A budući da su komunisti i uopšte predstavnici nove vlasti većinom bili Srbi, to je otvaralo prostor za nastavak istorijskih animoziteta koje buržoaska Kraljevina ne samo što nije znala da smiri, već je doprinijela njihovom rasplamsavanju.
Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca stvorena je kao unitarna nacionalna država. Kraljevina Srbija je u nju unijela svoju državnost, a isto je uradila i Kraljevina Crna Gora. Međutim, mnogi spoljni posmatrači su novu državu po navici ili iz političke zlobe posmatrali kao proširenu Srbiju. Treba reći i da dio srpske političke i vojne elite nije bio u stanju da se od usko srbijanskog patriotizma okrene široj jugoslovenskoj identifikaciji. Ovo je, uz niz istorijski nastalih razlika u političkim i kulturnim tradicijama, nivou ekonomske razvijenosti, vjerskoj strukturi, pravnim sistemima itd, otežavalo srastanje različitih teritorija u jednu državu.
Priredio:
MILADIN VELjKOVIĆ
(Nastaviće se)
