Odmah poslije rata po pitanju uređenja Čehoslovačke nije bilo jedinstva čak ni između čeških i slovačkih komunista. Slovački komunisti su u početku, isto kao i Demokratska stranka, podržavali ideju o federalnom uređenju. Stav su promijenili tek na intervenciju Predsjedništva CK KSČ-a iz Praga 26. maja 1945. Predsjedništva dviju komunističkih stranaka sastala su se u Pragu 31. maja, a rezultat je bilo odustajanje slovačkih komunista od federalnog programa u predstojećim pregovorima Slovačkog narodnog vijeća i centralne vlade. Time su slovačke demokrate izgubile podršku slovačkih komunista za ovaj koncept uređenja države. Poslije toga su održani pregovori vlade i Slovačkog narodnog vijeća u Pragu 31. maja i 1. juna, a rezultat je bio Prvi praški sporazum potpisan 2. juna 1945. koji je bio kompromis. Korak u pravcu normalnijeg funkcionisanja države bila je odluka Slovačkog narodnog savjeta od 24. jula 1945. da se dozvoli slovačkim ministrima u centralnoj vladi da odlučuju o pravu veta na odluke vlade umjesto da to čini Slovački narodni savjet, ali sa ogradom da njihov stav mora biti "jednoglasan" i u granicama Praškog sporazuma. Međutim, predstojeći izbori za Ustavotvornu skupštinu izrodili su pitanje kompetencija te skupštine, jer je ona po Ustavu iz 1920. trebala da ima nadležnost nad cijelom zemljom, a to je trebalo uskladiti sa poslijeratnom realnošću u kojoj su postojali i slovački organi vlasti. Tako je priprema zakona o Ustavotvornoj skupšini dovela do novih pregovora vlade i Slovačkog narodnog savjeta. Oni su vođeni u aprilu 1946, bili su veoma složeni i opet su završeni kompromisom - Drugi praški sporazum. Rezultati izbora održanih 26. maja 1946. i ubjedljiva pobjeda Demokratske stranke u Slovačkoj koju su komunisti optuživali za separatizam, dovela je do zahtjeva komunista da se slovački organi potčine državnim organima. Napeta situacija u Slovačkoj dovela je do odluke o premještanju dijela vojske iz češkog dijela zemlje što je bilo suprotno Košičkom programu. Novi pregovori, vođeni u junu 1946, koji ovoga puta nijesu vođeni između Slovačkog narodnog vijeća i vlade, već između stranaka vladine koalicije i koji su se sveli na raspravu o uslovima prijema Demokratske stranke u koaliciju i vladu, doveli su do Trećeg praškog sporazuma i novog ograničenja kompetencija slovačkih organa. Tek je pobjeda komunista u februaru 1948. dovela do odlučnije centralizacije zemlje. To je ozakonjeno Ustavom od 9. maja 1948.
Uz sve opisane sličnosti i razlike, Jugoslavija i Čehoslovačka su se našle na kraju rata na istoj, pobjedničkoj strani. Predstojalo je saniranje ratnih posljedica, obnova diplomatskih odnosa na najvišem nivou nezavisnih i ponovo slobodnih država i započinjanje saradnje na svim poljima života.
Za normalno funkcionisanje međusobnih odnosa u budućnosti najvažniji korak bila je razmjena diplomatskih predstavnika. Kako se radilo o savezničkim državama, taj korak nije predstavljao problem. Borbe u Jugoslaviji još nijesu bile završene kada je iz Londona sredinom marta 1945. javljeno da će Čehoslovačka uskoro poslati svog poslanika u Beograd, a on je krajem aprila i krenuo na put. Prvi čehoslovački poslanik poslije rata bio je Jaroslav Lipa.
Međutim, njegov boravak u Beogradu ostao je najviše upamćen po odlučnom suprotstavljanju politici oduzimanja čehoslovačke imovine u Jugoslaviji. On je do te mjere odlučno branio interese čehoslovačkog kapitala da je jugoslovenski vrh tražio od svojih predstavnika u Pragu da rade na njegovom opozivu. Izgleda da je već u junu 1945. bilo izvjesno da će Lipa biti zamijenjen. Za novog poslanika predsjednik Beneš je imenovao 23. jula 1945. Jozefa Korbela. U njegovoj ličnosti bilo je nekoliko osobina bitnih za razumijevanje odluke da baš on bude novi poslanik u Jugoslaviji. U najkraćem, radilo se o čovjeku sa solidnom diplomatskom karijerom, koji je prije rata službovao u Jugoslaviji i koji je pripadao londonskom dijelu nove čehoslovačke poslijeratne vlade. Šaljući Korbela, Čehoslovačka je u Jugoslaviju poslala nekomunistu, ali čovjeka u čije se prijateljstvo i dobre namjere prema Jugoslaviji nije moglo sumnjati. Broz mu je odobrio agreman 20. septembra, a u jugoslovensku prestonicu je došao 28. septembra 1945. S obzirom na kasnije oslobađanje Čehoslovačke u odnosu na Jugoslaviju, do dolaska jugoslovenskih diplomata u čehoslovačku prestonicu došlo je nešto kasnije. Za svog poslanika u Čehoslovačkoj Jugoslavija je izabrala Darka Černeja.
PRIREDIO:
MILADIN VELjKOVIĆ
(KRAJ)
