Prema konačnim rezultatima izbora 26. maja 1946, u cijeloj državi komunisti su osvojili 37,98 odsto, narodni socijalisti 18,30 odsto, lidovci 15,65 odsto, Slovačka demokratska stranka 13,92 odsto, socijaldemokrati 12,05 odsto glasova. Dok su u Češkoj i Moravskoj komunisti osvojili najviše glasova, mada ne preko pola, u Slovačkoj je Demokratska stranka ubjedljivo pobijedila sa preko 60 odsto glasova, dva puta više od komunista.
Razlike su se vidjele i kada je 18. juna 1946. izabran privremeni predsjednik Ustavotvorne skupštine. Dok su ovakvi događaji u Jugoslaviji bili samo stvar formalne potvrde unaprijed donijetih odluka u partijskom vrhu, u Čehoslovačkoj se o njima vodila žestoka politička borba u kojoj komunistima pobjeda nije bila unaprijed osigurana. Tako je za predsjednika Skupštine izabran komunista Zapotocki, predsjednik Ujedinjenih sindikata, ali tek u drugom krugu pošto ga socijal-demokrate nijesu podržale u prvom krugu. Dan kasnije Beneš je vođi komunista Gotvaldu povjerio mandat za sastav vlade. Komunisti su odmah poslije izbora zauzeli stanovište da im kao najjačoj stranci pripada ovo mjesto, pa se može reći da su izbori utoliko ojačali njihove pozicije. Međutim, vladu nije bilo lako sastaviti, trebalo je postići dogovor između šest stranaka različitih orijentacija i politika. Slijedili su dvonedjeljni pregovori Gotvalda sa predstavnicima stranaka oko podjele resora. Vlada je konačno formirana 3. jula 1946. U njoj je bilo šest čeških komunista, trojica slovačkih komunista, trojica socijal-demokarata, četvorica narodnih socijalista, četiri lidovca, četvorica slovačkih demokrata i dvije vanpartijske ličnosti. Kako su komunisti dobili mjesto predsjednika vlade, druge stranke su imale mjesto potpredsjednika. O nepovjerenju među strankama svjedoči i to što su resore odbrane i spoljnih poslova morali da dobiju ljudi izvan stranaka – general Ludvik Svoboda i Jan Masarik.
Kako su komunisti i socijal-demokrati imali ukupno 12 ministara, a ostale stranke 12, o većini su odlučivale dvije vanpartijske ličnosti. Međutim, smatralo se da su i njih dvojica podijeljeni – Masarik prozapadno, a Svoboda prosovjetski. Komunisti su se izborili za važno mjesto ministra unutrašnjih poslova (Vaclav Nosek) što im je uz predsjednika vlade, ministra informacija (Vaclav Kopecki) i državnog sekretara u Ministarstvu spoljnih poslova Klementisa ipak davalo jake pozicije u vladi. Bez obzira na to, još uvijek su bili daleko od one dominacije koju su jugoslovenski komunisti već uveliko imali u jugoslovenskoj vladi. Naime, u Jugoslaviji je KPJ uspješno preuzimala vlast i dala sebi legitimitet na skupštinskim izborima 11. novembra 1945. osvojivši 90 odsto glasova, svrgavajući usput monarhiju i uspostavljajući republiku.
Obje države morale su i da riješe pitanje budućeg unutrašnjeg uređenja, pa i odnosa između većinskih naroda, ali je taj posao u Čehoslovačkoj bio mnogo složeniji. U češko-slovačkim i srpsko-hrvatskim odnosima bilo je dosta sličnosti. Nezavisne i fašističke države Hrvatska i Slovačka, kao i saradnja predstavnika tih naroda sa okupatorom bile su glavne zajedničke crte. Ova dva nacifikovana i klerofašistička režima bila su slična ne samo po tome što su služila razbijanju svoje države i što su "nezavisnost" dobila od Hitlerovog režima i bila mu odana, već i po tome što su poslije rata ostali nedovoljno kažnjeni njihova priroda i zločini. Doduše, zločini fašističke Hrvatske bili su neuporedivo veći od zločina Tisovog režima u Slovačkoj. Nastali kao Hitlerovo sredstvo za razbijanje Jugoslavije i Čehoslovačke ili kao posljedica tog razbijanja, fašistički režimi u Hrvatskoj i Slovačkoj stvarani su i na bazi nezdravih i neriješenih međunacionalnih odnosa u međuratnom periodu i optužbi protiv većinskog srpskog i češkog naroda o ugnjetavanju i neravnopravnosti Hrvata i Slovaka. Zato je poslije rata i pred jugoslovenskim i pred čehoslovačkim vlastima stajao veliki izazov rješavanja unutrašnjeg uređenja i odnosa između većinskih naroda. Međutim, odnos između Čeha i Slovaka bilo je teže urediti nego odnose između različitih naroda i dijelova jugoslovenske države bez obzira što su jugoslovenski narodi jedni drugima nanijeli mnogo više žrtava, patnji i bola tokom građanskog rata. U tom smislu u Jugoslaviji je veliku ulogu odigrala politika i ideologija vladajuće Komunističke partije koja se predstavila i nametnula kao bitan svejugoslovenski i međujugoslovenski kohezivni faktor.
PRIREDIO:
MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
