Među Italijanima koji nijesu odoljeli zovu Crne Gore da je posjete, posebno nakon Berlinskog kongresa 1878, kada će ona dobiti međunarodno priznanje svoje državnosti, bio je i nadbiskup Vičenco Vanuteli (1836-1930). On je u svojstvu delegata papske kurije u Otomanskom carstvu i apostolskog vikara u Carigradskoj patrijaršiji, Crnu Goru posjetio i u njoj se kratko zadržao u junu 1885. godine. Neposredne utiske o Crnoj Gori, ali i ono što je o njoj saznao od drugih autora, ovaj crkveni velikodostojnik, objavio je 1886. godine u knjižici "U Crnoj Gori", čije se drugo, nešto izmijenjeno izdanje, pojavilo 1893. Zahvaljujući uglednoj podgoričkoj izdavačkoj kući CID, ovo vrijedno i zanimljivo štivo, pojavilo se 2019. i na našem jeziku, u sklopu čuvene CID-ove biblioteke "Svjedočanstva", a pod naslovom "Crna Gora".

Vanutelijevu knjigu sa italijanskog je prevela i priredila Olivera Popović, koja je, ujedno, napisala i predgovor ovoj knjizi, pod naslovom "Putovanje nadbiskupa Vičenca Vanutelija u Crnu Goru 1885. godine", kojeg ćemo "pozajmiti" i za naslov našeg feljtona. Iz predgovora saznajemo da je Vanuteli "rodom iz okoline Rima. Završio je Papski Gregorijanski univerzitet, a potom je radio kao nastavnik u Vatikanskom sjemeništu. Službovao je u rimskim i inostranim ispostavama Državnog sekretarijata Svete stolice..."Obavljao je i druge brojne vjerske funkcije, a u predgovoru, nalazimo i podatak da se Vanutelijeva posjeta Crnoj Gori "uklapa u kontekst povećanog interesovanja Katoličke crkve za pridobijanje vjernika u slovenskim zemljama, nakon procjene da nove političke okolnosti ostavljaju prostora za ostvaranje ovih aspiracija", ali je moguće da je njegov dolazak imao veze i sa potpisivanjem Konkordata između Vatikana i Crne Gore, do čega će doći naredne, 1886. godine. Interesantno je reći, i da je Vanuteli u Crnu Goru doputovao iz Skadra, preko Skadarskog jezera, odakle se dalje, preko Bara, zaputio u Kotor, a iz njega na Cetinje.

U ovom našem feljtonu uz ljubazno odobrenje gospodina Ratka Bojanovića, direktora CID-a, prenijećemo određene fragmente iz Vanutelijeve knjige, koju je on posvetio Svetoj Ozani Kotorskoj.

                                                             ***

Spremamo se da napustimo Albaniju i uputimo se u druge krajeve. Iako su poznanstva u Skadru skorijeg datuma, ipak nam je žao što se opraštamo od toliko ljudi koji su nas obasuli ljubaznošću, a posebno od dobrih franjevačkih misionara, koji su nas tako srdačno i prijatno dočekali. Jutro 28. juna 1885. bilo je predviđeno za polazak u Crnu Goru, novu regiju, u kojoj se nadamo da ćemo uspjeti da pronađemo građu za naša istraživanja i naše proučavanje istočnih naroda.

Stoga smo već prethodne večeri obavili sve neophodne pripreme za putovanje, da bismo bili spremni za rani polazak. U ovim zemljama stalne linije ne postoje ili su veoma rijetke, pa je gotovo uvijek neophodno da sami nađete prevozno sredstvo za putovanje iz jednog mjesta u drugo. U tom slučaju prepušteni ste volji prevoznika, koji na vas i na vaš prtljag gleda kao da vam je pravi gospodar. Najčešće najmanju štetu pretrpite ako se tome prilagodite najbolje što možete i ne bunite se da ne biste bili izloženi još mučnijoj sudbini, budući da je u tom slučaju ona u rukama prevoznika, koji može da čini šta mu je volja, a u ovim krajevima, u slučaju opasnosti, niti znate niti imate kome da se obratite. Stoga je najbolje da sve prethodno utvrdite, precizirate sve uslove putovanja, kako ne biste doživjeli neku ozbiljniju neprijatnost.

Ovog puta putujemo lađom preko jezera, a ako takvo putovanje prođe dobro, može čak da bude prijatno, a ne mučno. U svakom slučaju bolje je, makar naizgled, preploviti jezero nego ići pješke uz planinu s ogromnim naporom, ili na konju satima prolaziti putevima koji neprestano izazivaju vrtoglavicu ili nesvjesticu.

PRIPREMIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)