Flora Sends (foto: iz knjige ‘‘Engleskinja u srpskoj vojsci‘‘) / Flora Sends (foto: iz knjige ‘‘Engleskinja u srpskoj vojsci‘‘)
18/08/2024 u 07:09 h
DAN portalDAN portal
Preuzmite našu aplikaciju
Pratite nas na
Pridružite nam se na viber community
Pratite nas
i na telegram kanalu
Pratite nas
i na WhatsUp kanalu
Slušaj vijest
StoryEditor

Svu vjeru polagali u Engleze (6)

Feljton smo priredili prema knjizi "Engleskinja u srpskoj vojsci", čija je autorka Flora Sends, a koju su objavili "Prometej" iz Novog Sada i Radio-televizija Srbije iz Beograda

Sledećega cijelog dana pristizahu ranjenici sve više i više, i to u mnogo većem broju nego što smo bili u stanju da ih evakuišemo. A u 10 sati te noći stiže naređenje da se puk morao povući sa Babune i da ambulanta odmah po prijemu naredbe krene. U šatoru smo imali šesnaest ranjenika, među njima su bila dvanaestorica potpuno nemoćnih za najlakši hod ili pješačenje. Jedva pola sata po prijemu naredbe, svi smo bili spremni da krenemo, jer su ljudi smjesta počeli obarati i tovariti šatore. […]

      Potražim Jare, tako sam zvala tu moju drugu, i nađoh je da radi, silno kao Trajan, u gustoj pomrčini kao tijesto i po najvećem pljusku; pomaže ljudima u prenošenju stvari i provodi ih pažljivo kroz debelo i klizavo blato do puta. Gledala sam je kako smješta po četvoricu teških ranjenika u jedna kola, koliko je jedva i moglo stati, kako iz grupe ranjenih izdvaja koja će nova četvorica da se utovare u naredna kola, a koji će ići pješice.

Kad se sve spremilo i kad sve bješe gotovo da se krene, Jare i ja popesmo se u naša kola i s povorkom krenusmo u tamnu noć, nemajući pojma gdje i kuda polazimo. Dugačka povorka ličaše na veliki karavan i nju su sačinjavali cio ambulantni štab, cjelokupna komora, naoružani vojnici itd. Čini mi se da je to bila najužasnija noć među svim koje smo ikada preživjeli. Lutali smo po gustom mraku i na po nekoliko pređenih milja zaustavljali se u neizvjesnosti: da nam se nije što neprijatno desilo ili da nam Bugari nijesu presjekli put. Još uz to bješe pseća hladnoća, da smo se Jare i ja, pomodrelih ruku od studeni, truckajući se po podu naših kola, čudile kako su jadni ranjenici uopšte još i živi. […]

Snijeg je padao cijele noći i veći dio sledećeg dana; vjetar neprestano duvaše i bješe vrlo hladno. U mojim je kolima bilo mnogo toplije nego u šatoru. Pukovnik se sa štabom smjesti u sobu jedne kafanice pokraj druma. Poslije doručka, komandant divizije, prispjevši sa dvojicom engleskih oficira, pozva Jare u njihov automobil i svi se odvezoše drumom nekoliko kilometara unazad prema Prilepu; i ja, s nekima koji su zaostali u logoru, kretoh pješice, da vidimo nove položaje koje će dio puka, povlačeći se, posjesti. Te iste večeri Jare otputova automobilom za Bitolj sa komandantom divizije i engleskim oficirima da donese nekakvo odijelo. Od tada je nijesam više viđala, mada sam vjerovala da ona jednako želi da se vrati nama.

      Bila sam uobičajila da sjedim uveče sa vojnicima oko logorskih vatri; tu izmijenjamo po neku cigaretu i pretresamo po sat vremena razgovor o ratu. Naučila sam još nekoliko riječi iz srpskog jezika, a koje su izražavale neke pojmove iz našega svakidašnjega razgovora; sve to moje i novo i staro znanje srpskoga jezika ipak je bilo toliko malo da su vojnici imali velike muke dok me razumiju, pokraj svega što su naši razgovori bili praćeni mnogobrojnim pokretima ruku, lica i drugim znakovima. Uvijek sam shvatala šta oni misle, ali veoma teško razumijevala ono što kažu. Najteže mi je bilo pitanje koje su mi obično svake večeri postavljali: "Kako Vi mislite, da li će nam Englezi doći u pomoć?‘‘ kao i: "Da li će nam oni poslati topove?" [...]

Hrabrila sam ih uvijek kako sam najbolje umjela i znala. Govorila sam kako sam potpuno sigurna da će neki topovi stići, ali ako nekim slučajem i ne stignu, oni ne smiju ni na trenutak pomisliti da će ih Englezi napustiti. Pretpostavljala sam da Englezi imaju neki veliki plan i mada smo se mi povlačili, vjerovala sam da će, ipak, na kraju krajeva biti sve dobro. Bilo je zaista dirljivo gledati ih kako polažu svu vjeru u Engleze, za koje su uvijek govorili da idu "polako ali sigurno". Bili su jako uzbuđeni, ugledavši dvojicu engleskih oficira, budući potpuno uvjereni da dolaze kako bi najavili dolazak engleskih trupa. Kad jednoga dana stiže zaista hiljadu engleskih vojnika, veselju ne bješe kraja.

Engleskinja u srpskoj vojsci (5): Riješila da ostane sa Srbima

PRIREDIO: MILADIN VELJKOVIĆ

 (NASTAVIĆE SE)

Pratite nas na
Pridružite nam se na viber community
Pratite nas
i na telegram kanalu
Pratite nas
i na WhatsUp kanalu

Izdvojeno

15. novembar 2024 22:56