Piše: Milisav S. Popović
Zbog bjeline i pridodate titule nisu ga smjeli izgovarati priprosti... pa je narod živuljku upamtio kao lasica. Ni danas nećete čuti, posebno ne u našim krajevima da se zabranjeno s usana skotrlja. Strah od kazne nadživio je dželata. Tja, kao i u mnogim drugim stvarima...
Hermelin je oduvijek simbolizovao carsku bjelinu, "čednu eleganciju". Krzno je korišćeno kao ukrasni obrub na odorama despotije. Da, svojevremeno je najizopačeniji rod volio da se šepuri u hermelinskoj koži. Misleći da će tako prikriti gar pod rođenom čaprom.
Postojalo je mnogo legendi o ovom stvoru, ali i jedno uvreženo vjerovanje. Kako je hermelin hitar predator, često je kadar da se upusti u lov na krupnije glodare. Pacovi i zečevi su mu nerijetko na jelovniku, pa se u borbi sa njima služi lukavim zahvatom – davi ih duguljastim tijelom, dušnik im pritiska šapama. Drži i steže dok žrtva od života ne odustane.
Preci su bili ubijeđeni da tako i time istiskuje dušu. Postoje slike starih umjetnika koje svjedoče da lasena (kanda) nešto tada šapuće – i kako magličasta tvar iz grla izmiče. Nauka kaže da gušenjem plijena hermelin izbjegava nanošenje rana – da ih izgrize ubrzao bi proces truljenja, pa bi meso postalo neupotrebljivo.
Davljenjem čini da potraje. Odvlači ih u jazbinu i čuva za oskudne dane. No, pazite ovo... ako se hermelin nadje na stratištu okružen smradom i truplima – uzmicaće dok ne utekne. U slučaju da bude sabijen u tjesnac – neće se usuditi da se probije kroz trulež. Skapaće na mjestu sa kojeg je mogao pobjeći... samo da je htio krzno da isprlja.
* * *
Priča o dodiru heruvima. U njoj stoji kako se niti jedan čovjek ne rađa sam... Istog dana, istog časa zajedno sa tobom vazduh udahne još najmanje tri stotine osoba.
Vjeruje se kako su to zapravo naši najbliži srodnici... U judeizmu ih zovu braća i sestre po bijeloj krvi. A Bog ne bi bio Bog da nije veliki šeret te je učinio da sve svi rode razbacani po različitim obalama – dovoljno udaljeni da se ne vide, nedovoljno daleko da se ne osjete.
U nekim riznicama stoji da je čovjeku najsvetija misija naći makar jednog istovremeno rođenog. Sudbina takvog puta biće naporna za putnika... susrešće se sa mnogim iskušenjima, sa upozorenjima koji će ga odbijati od traganja. Smrad uzaludnosti će jačati kako se cilj bude primicao... samo će se jedna stvar na samom kraju ukazati. Hermelin. Nakon toga – preostaće još svega dan do cilja. Samo dan da sretneš onoga ko ti pripada!.. i, naravno, kome pripadaš.
U Hatali piše: "Dovoljno je da vam se rukavi rubom dotaknu pa da saznaš da ste prava braća... jedine sestre koje je Svjetlost htjela".
Kad do susreta dođe, sve će da ima smisla... duše se spoje po šavovima, i svijet za vas što ste se našli počinje da blista. Taj momenat, prvi u nizu od trista, zovu teo teozifija – ili dodir heruvima.
* * *
U vrtima iznad ovog svijeta postoji ognjište od bijele vatre, koje je iz godine u godinu tanje. Odatle se grije Raj. Časni plam, koji se u januaru pepelja... pada na Zemlju... tako nastanu pahulje, tako nastaje zima.
Služi samo jednom – da u snijegu, pored toliko tragova pronadješ one sitne... od šapica hermelina. Kud god išle, pa čak i do zubate studeni sjevera... na kraju traga nalazi se onaj ili ona što su jug tvog bića.
Trupla posvuda,
Davljenje odvazda.
Strah da se ne okužaš,
čini da se sabijaš.
Pa šamaraš!
Grebeš i ujedaš!
Sebe!
Samo sebe...
"Nemaš nikoga!" – umu ponavljaš.
Prestani!
Oslušni i prestani...
Stići ćeš,
Imaćeš,
Samo ne odustani.
Upamti:
Teo teozifija
Upamti i
kao bajalicu,
kao molitvu
izgovori.
Samo mrtvi nikog nisu sreli,
Nikog imali.
Neke bajke nisu samo u knjigama... I dalje ima zvijezda kojima ne znamo imena. Možeš isprljati bjelinu, ali samo jednom, zarad važnog cilja... da sa nekim postaneš cjelina.
Srećan vam Božić braćo i sestre... pa makar se i u ranama tražili... srešćemo se na sniježnoj stazi. Nastali smo da bismo voljeli... da ne bi presahli. Obrub smo svijetu... hermelinski, nezgasli.
(Autor je književnik)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana”
