Piše: Andrija Milošević
Ovo je priča o čovjeku, dječaku i velikom prasku.
Nisam ni sumnjao da treba dodirnuti tog tipa u zelenoj vijetnamci posle konsultacija pred prijemni, dok je prolazio kroz masu srednjoškolaca niz vijugave stepenice podgoričke gimnazije. Slučajnost ili ne, moja potreba da dotaknem slavnu televizijsku ličnost, i hrabrost da to učinim, suptilno i njezno, naočigled svih, prva je eksplozija, doduše malog gabarita u kosmosu koji je počeo da se rađa u udaljenoj galaksiji Crna Gora, na mjesecu koji je nazvan Cetinje. Trenutak, kao i svaki trenutak, prođe i više se ne vraća, ali ono što ostavi za sobom, može mijenjati zivote. Na sreću, meni se upravo to desilo. Nisam mogao zaboraviti taj tren, niti podnijeti budućnost u kojoj neću opet moći da vidim zelenu vijetnamku. Na brzinu sam spremao svoj sledeci korak, prijemni.
Komisija me je gledala širom otvorenih očiju, čovjek u zelenoj vijetnamci se drugačije obukao za ovaj događaj i iznenadio me je potpuno novom odjevnom kombinacijom. Biti pristojan,pomislih. Planinskom dječaku ta misao se učinila vrlo uzbudljivom. Upalio sam sve
motore, za koje da se razumijemo, nisam ni znao da postoje, i uzletio, na moje iznenađ enje, tog trenutka izraslim krilima. 65 kilograma težak dron, moračko nikšićko rovačke proizvodnje, zašištao je Fakultetom likovnih umjetnosti na Cetinju, smijao se od radosti i svemu onome sto nije razumio, ali nije bilo ni važno.
Krik koji sam ispustio kada sam utvrdio da sam primljen nikada nije iščezao i u vidu eha pojavljuje se dan danas u različitim prilikama i potpuno van moje kontrole. Moji roditelji su pustili svog dječaka. Ne znam kako im je bilo. Hrabri i pametni ljudi su to bili, izdanci jednog cudnog soja. Kako je moguće da se na povjerenje da jedan život, čovjeku kojeg znas samo sa televizije iz kultnih filmova, govori o dobu kada je umjetnost kod očicnih ljudi bila autoritet, pa je valjda zato i spaljena.
Ustajem u sedam casova, ogrćem krpe koje nosim ko zna od kad, i krecem na prvo predavanje, izlazim iz doma za nezbrinute snove i susrećem na cosku profesora Bora Stjepanovića, kako kao ser Aleks Ferguson, gleda na svoj časovnik i utvrđuje činjenično stanje svog prvog tima. Ko je redovan, jer njegova doktrina je sledeća, ako ne odeš na glas ili scenski pokret, neće prisustvovati ni času glume. Dok radimo kao podstanari u prostorijama likovne akademije, svakoga dana razmičući i vraćajući u pređašnji položaj teške stolove iz njihovih učionica, praveći privid scene, preko puta samuje i čami u stoljetnjem miru, Zetski dom. Krišom gledamo ka njemu i planiramo upad. Tamo su reflektori i scena, tamo je portal u druge dimenzije. Nije se dugo čekalo i eto nas na kraju prve godine na sceni pravog pozorišta. I to kakvog, Kraljevskog. Napoleon i njegova vojska osvajaju jednu administrativnu grobnicu i ozivljavaju skelete burne istorije mauzoleja pozorisnoj igri. Zvuk upaljenog reflektora za mene znači potvrdu da sam živ. Svjetlost njegova me grije. Prvi pu se oznojih na ovom hladnom mjesecu.
Cirkus i, publika, i profesor, kog uzgred zovem i tata, pa se onda izvinjavam.
Na Cetinju se stvaraju uslovi za veliki prasak. Gustina energije rađajućeg svemira, privlači i stanovnike, polako jedna grupa kosmičkih metala, ne razumijevajući svoju snagu i svrhu, pod
vođstvom čovjeka koji nosi teško breme spaljene domovine i životnih tragedija, beskompromisnog lovca na sreću i radost, koji gradi nove dvore za svoju porodicu, zgušnjavaju se i neumitno jačaju. Ne žalim, snalazim se u kovitlacu gladi i gladi za životom, za glumom, za publikom. Pozvao me je na ručak u svoj apartman u domu u kojem svi obitavamo i koji smatramo svojom kućom. Krompir i pile čini mi se. Pojeo bih cijelu tepsiju, ali me je sramota. On počinje da priča. Daje mi uputstva. Utire put. Kreira moju snagu.”Koliko pobijedite provinciju u sebi, utoliko ćete biti bolji”. Pamtim: ”Molim vas Andrija, nadomjestite tu četvorku, ne ide da glumac nema zub”. Jačam i postajem ratnik. Uzimam koplje, jašem svog zmaja i pocinje fantastična saga.
Sahranjujemo njegove roditelje, on stoji, kao da je pustio korijenje, ne povija se, i ja sam znao. Moja zelena vijetnamka je zauvjek tu. Neće me napustiti. Igramo prvu predstavu zajedno, uplašen sam mogućnosti da u predstavi udarim ovlaš profesora. Takve su uloge, takav je tekst.
”Pa sta vam je pobogu, mi smo sada kolege…”.
U svom umu dodajem jos jedan snažan motor. Razumijevanje šire slike.
Covjek i dječak zajedno jačaju i rastu.
Tata.
Ostalo mi je to kao neka mantra. Pricavsi taj moj gaf, kada sam ga umjesto profesore nazvao tata, a on se iznenađeno nasmijao, i sebe sam doživao u trenucima kada bih se od sebe krio. Cvrsto sam vjerovao u njegovu pedagogiju, način rada i surovu istinu koju nam je svakodnevno isporučivao. Smatram da bez toga ne mozes naći svoj put. Kao Brus Li bez Ip Mana, ili Karate kid bez učitelja Miyagija, tako je i ova moja priča nemoguca bez profesora Bora Stjepanovića.
Geldajući njegovu borbu, vodio sam svoju. Slusajući njegovu pamet, gradio sam svoju.
Diplomski ispit. Pun zetski dom i “ Gospodjica Julija”. Trenutak prave glume, istinske. Boro reziari, mi kao u transu pratimo brutalno vođstvo jednog maga i učimo da kontrolišemo sopstvenu magiju. Ispunjen sąm, osjećam svoje tijelo i um, čvrstim stiskom mrvim živo jaje u svojoj ruci i nizom fizičkih radnji lomim Juliju. Razbijam njenu psihu na paramparčad. Aplauz. Tražim njegov pogled. Hoću odgovor odmah. Jesam li ili nisam.
On mi zadaje temu za pisani diplomski rad “ Gluma kao praseće valjanje u blatu”. Pokušava da me očvrsne, da se suočim są sobom. Pretjerana sloboda nije uvijek dobra, jer ništa što je pretjerano nije dovoljno podložno kontroli. Može uništiti samom svojojom snagom, sve oko sebe. Nas posao je zajednički rad.
“Ličnost je dinamička struktura koju čini sistem međusobno povezanih crta, motiva, stavova
itd. Najopštije to je stabilna organizacija individualnih karakteristika čoveka na osnovu koje se svaki individua razlikuje od svih ostalih.” Čiji je citat?
Znao sam kuda mi je potrebito ići, ali nikako nisam mogao da se uklopim baš u sve koordinate.
“ Najvise mrzim kada ljudi mene meni objašnjavaju” rekao nam jednom prilikom na nekom času. To sam zapamtio i u skladu sa opštom definicijom ličnosti, sprovodio lični potpis do dana
danasnjeg.
“U fizičkoj kosmologiji,Veliki prasak predstavlja naučnu teoriju o porijeklu univerzuma kao o sirenju prostora i materije, koji je u početku bio beskonačno mali prostor beskonačno velikog pritiska i toplote u nekom konačnom vremenu u prošlosti.” Čiji je citat?
Eksplozija je bila nepojmljivo snažna, danas je teško izmjeriti, a onda u onom vremenu, radost kosmosa je bila itekako vidjiva. Glumci su izlazili iz bivšeg Turskog poslanstva kao nove planete i zvijezde, stvarajuci sazvježđe tek rođenog univerzuma u kojem Crna Gora i Cetinje postaju centralnim dijelom istog, sa snažnim gravitacionim poljem. Slika kulturne scene se nepovratno mijenja, društvo se povija pod naletima novog, Fakultet dramskih umjetnosti postaje rodilište jedne snage koja će, sa više ili manje snage, određivati i put i način budućih generacija.
Vaznost ‘Velikog praska “ na Cetinju za jedno vijekovima ranjavano, a dugo vremena i unazadjivano stanje jednog drustva kakvo je crnogorsko bilo tih godina, jeste istorijska stvar.
Buditi univerzum iz dubokog sna i ubijediti ga da je istina ono što sada, probuđen, vidi, a ne ono sto je sanjao, težak je događaj za ljude koji u toj revoluciji učestvuju. Treba podnijeti agresiju odbijanja i dovođenja svake logike u pitanje. No, uspjeli smo. Svi zajedno.Povezani generacijama, pogledima, sumnjama i razlicitostima, uspjeli smo. Eto nas tu. Gledajući iz ugla priče o čovjeku i dječaku, veliki prasak nam je došao kao kraj jedne, ali i pocetak nove galaksije, koju ću ovdje nazvati “ Galaksija za proizvodnju budućnosti”. Zvuči industrijski, Ali ne moze se raditi bez rada i stvarati bez volje. Morate velikim planovima dati veliko ime. Susret nasih snova i ideja, sa tragičnom realnoscu devedesetih, pa i kasnije sa filozofijom palanke, ipak ide svojim vječnim smjerom u pravcu borbe. Nikada ta borba neće prestati. Zato smo tu. “ Ako jednom u životu dotaknete umjetnost, smatrajte se srećnim’. Reče jednom profesor Boro Stjepanović.
