Piše: mr Dejan Abazović
U trenutku kada se održavao minut ćutanja za 15 žrtava nesreće pada nastrešnice u Novom Sadu, iznenada je nastao haos – masa je počela da bježi. Na društvenim mrežama brzo se pojavio snimak uz tvrdnju da je policija upotrijebila „zvučni top“. Vlasti su tu informaciju promptno demantovale, ističući da takva sredstva nijesu zakonski regulisana, pa samim tim ni korišćena.
Kako god, pitanje ostaje: šta je to izazvalo masovnu paniku? Da li je riječ o tehnološkom oružju ili nečem drugom? Ovaj tekst istražuje fenomen „zvučnih topova“, kao i ulogu savremenih tehnologija u kontroli društva.
Šta je „zvučni top“?
‘Zvučni top’ je uređaj koji emituje zvučne talase izuzetno visokog intenziteta, dizajniran da izazove nelagodnost, bol ili čak primora ljude da napuste određeno područje. Postoje tri glavne vrste:
1. LRAD (Long Range Acoustic Device)
– Princip rada: Emituje fokusirani snop zvuka visokog intenziteta (140–160 decibela), što je glasnije od mlaznog motora. Koristi se za komunikaciju na daljinu (npr. upozorenja) ili kao „zvučni pištolj“ za izazivanje bola.
– Primjena: Korišćen je protiv somalijskih pirata, tokom protesta u Fergusonu (SAD, 2014) i u Hong Kongu (2019).
– Prednosti: Efektivan na udaljenosti do 3 km; izbjegava fizički kontakt.
– Mane: Može izazvati privremeni ili trajni gubitak sluha, tinitus (zujanje u ušima) i traume bubne opne.
2. Infrazvučni topovi
– Princip rada: Emituju zvukove frekvencije ispod 20 Hz, koje ljudsko uho ne čuje, ali telo oseća kroz vibracije. Ovi talasi izazivaju nelagodnost, mučninu, dezorijentaciju, a u ekstremnim slučajevima i povraćanje.
– Primjena: Teoretski se koriste u vojne svrhe za „neubojitu kontrolu“ protivnika.
– Prednosti: Nevidljiv i teško dokaziv; ne ostavlja fizičke tragove.
– Mane: Dugotrajna izloženost može dovesti do organskih oštećenja (npr. jetra), hroničnih glavobolja i psihičkih poremećaja.
3. Ultrazvučni uređaji
– Princip rada: Emituju zvukove iznad 20 kHz, koji deluju direktno na nervni sistem. Neki eksperimenti pokazuju da visoke frekvencije mogu izazvati osećaj straha ili čak halucinacije.
– Primjena: Rijetko se koristi zbog ograničenog dometa i nedostatka jasnih dokaza o efektivnosti.
– Prednosti: Teško se detektuje bez specijalizovane opreme.
Gdje i kako se koriste?
Osim na protestima, zvučni topovi imaju široku primjenu:
– Vojska: Za zaštitu strateških objekata ili razbijanje neprijateljskih formacija.
– Pomorska sigurnost: Protiv pirata kod obala Somalije.
– Kontrola granica: Na sjevernoameričkoj granici za odbijanje migranata.
Zašto su kontroverzni?
Iako se reklamiraju kao humani, “zvučni topovi” mogu biti smrtonosni u kombinaciji sa drugim faktorima. Tokom protesta G20 u Hamburgu (2017), LRAD je izazvao trajna oštećenja sluha kod desetina ljudi. Organizacija „Amnesti internešenel“ upozorava da su ovi uređaji posebno opasni za djecu, trudnice i starije osobe.
Savremena tehnološka sredstva za kontrolu masa
Osim “zvučnih topova”, postoji niz drugih tehnologija koje se testiraju ili već koriste:
1. Mikrotalasni topovi (Active Denial System)
Emituju nevidljive mikrotalase koji zagrijevaju površinu kože do 55°C, izazivajući osjećaj kao da gori. Korišćeni su u Avganistanu, ali nikada javno priznati.
2. Stroboskopska svijetla
Brzo treperenje svetla može izazvati epileptične napade ili privremeno slepilo.
3. Dronovi sa suzavcem
Bespilotne letelice ispaljuju kapsule sa suzavcem direktno iznad gomile, što drastično povećava preciznost.
4. AI kontrola
Kamere sa prepoznavanjem lica identifikuju „problematične“ pojedince u gomili, što je u mnogim zemljama.
Izraelska tehnologija i saradnja sa Srbijom
Izrael je globalni lider u razvoju „pametnih“ bezbjednosnih tehnologija. Kompanija „Rafael Advanced Defense Systems“, poznata po sistemu „Iron Dome“, proizvodi i LRAD uređaje. Srbija je 2020. potpisala sporazum o vojno-tehnološkoj saradnji sa Izraelom, uključujući nabavku dronova i obuku specijalnih jedinica. Iako nema dokaza da su izraelski uređaji korišćeni u Beogradu, ova saradnja otvara prostor za pitanja: da li su neke od tih tehnologija „testirane“ na domaćim protestima?
Šta se dogodilo na Slaviji?
Postoje tri teorije:
1. Eksperimentalni infrazvuk: Možda je korišćen neregulisani uređaj koji emituje niske frekvencije, izazivajući paniku bez vidljivih tragova.
2. Psihološka manipulacija: Kombinacija zvuka i organizovanog pritiska policije mogla je izazvati kolektivnu histeriju.
3. Masovna histerija: Nenamjerna reakcija na petarde ili druge spoljne efekte.
Zašto istina ostaje skrivena?
Ako zakon ne definiše upotrebu „zvučnog topa“, vlasti mogu beskrajno megirati njegovu upotrebu bez krivokletstva. Bez jasnih propisa, svako negiranje postaje pravno nesporivo – država jednostavno kaže: „To nije regulisano, dakle nijesmo prekršili zakon.“ Ovaj nedostatak regulative omogućava vlastima da izbjegnu odgovornost, čak i ako su koristili uređaje koji nijesu eksplicitno zabranjeni.
Bezbjednosne agencije rijetko otkrivaju taktike kako ne bi izgubile stratešku prednost. Ako bi, na primjer, priznale upotrebu određene tehnologije, protestanti bi mogli pronaći načine da se zaštite ili prilagode. Zato se detalji operacija čuvaju kao „državne tajne“, čak i kada su u pitanju sredstva koja direktno ugrožavaju zdravlje građana. Ova praksa se opravdava argumentom „zaštite nacionalnog interesa“.
Društvene mreže brzo šire dezinformacije i lažne snimke, što otežava razlikovanje činjenica od fikcije. Tokom beogradskih protesta, istovremeno su kružili snimci „zvučnih topova“ iz drugih zemalja, montaže, pa čak i scene iz akcionih filmova. U takvom informacionom haosu, čak i autentični dokazi gube težinu – javnost postaje ravnodušna ili skeptična prema svim izvorima. Ovo pomaže onima koji žele da istina ostane zatamnjena.
Dok god relevantne i nadležne institucine i službe urade transparentnu istragu i ne daju objašnjenje o događajima na Slaviji, sumnje će rasti, a javnost će stvarati vlastite narative. Bez transparentnosti, svaki incident postaje plodno tlo za teorije zavjere – od tvrdnji da su korištene „tajne izraelske tehnologije“ do spekulacija da je riječ o eksperimentima psihološkog ratovanja. Ovakva neizvjesnost ne uništava samo povjerenje u institucije, već i stvara podjelu u društvu: jedni vjeruju zvaničnoj verziji, drugi traže „skrivene motive“. Ako vlast želi zaustaviti širenje panike i dezinformacija, prvi korak je jednostavan – obrazložiti šta se dogodilo. Dokle god to ne učini, ISTINA ĆE BITI ONO ŠTO LJUDI OSJEĆAJU, A NE ONO ŠTO ZNAJU.
Tehnologija kao oružje straha
Bez nezavisne istrage, teško je sa sigurnošću utvrditi šta je izazvalo paniku na Slaviji. Nedostatak zvaničnih objašnjenja ostavlja prostor za nagađanja, a svaka teorija – ma koliko ekstremna – dobija na snazi dok istina šuti. Ovaj incident, međutim, nije samo pitanje trenutka haosa. On otvara temeljna pitanja o granicama moći i odgovornosti države: DOKLE SMIJE IĆI UPOTREBA TEHNOLOGIJE PROTIV GRAĐANA? Da li će “pametni gradovi”, koji obećavaju efikasnost i komfor, postati poligoni za testiranje “oružja” koje kontroliše umove i tijela? Tehnologije poput zvučnih topova, mikrotalasa ili AI kontrola nijesu neutralni alati – one nose rizik zloupotrebe. Kada se koriste u tajnosti, bez jasnih pravila i kontrole, pretvaraju se u alat represije. Strah koji izazivaju nije samo trenutni; dugoročno podrivaju povjerenje u institucije i podstiču kulturu sumnje.
Kao što je jedan anonimni demonstrant rekao: „Bilo je dovoljno glasno da se uplašimo, ali bih da nikad ne saznamo istinu.“ Upravo u toj tišini – u nedostatku odgovora – krije se najveća opasnost. Ako se ne razotkrije šta se dogodilo, ako se ne postave jasne granice, šutnja će postati osnov zloupotreba. A građani će, suočeni sa nevidljivim oružjem, živjeti u strahu od nečega što ne mogu ni imenovati. Ostatak priče zavisi od nas: hoćemo li zahtijevati transparentnost ili ćemo dopustiti da tehnologija, umjesto da služi ljudima, postane alat za njihovo šutljivo pokoravanje?
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana”
