Publika je pred kraj prošle godine u Galeriji Muzeja savremene umjetnosti Crne Gore imala priliku da vidi još jednu postavku inspirisanu muzikom. Ali, pank muzikom, pank pokretom. Riječ je o postavci „Overground Post-pop“ grafičara iz Beograda prof. dr Aleksandra Leke Mladenovića. Kustoskinja postavke mr Milena Durutović izabrala je neke od najupečatljivijih Mladenovićevih radova nastalih tokom njegove umjetničke karijere koja traje više od četiri decenije. Ono što je bio pravi „pank atak“ na prvi pogled bile su boje, „uperene“ na posmatrača, a ne bi li „otključale“ one „boje u nama“, djelujući na emocije, jer bilo je tu mnogo „podsjetnika“ i asocijacija na neke muzičare, filmove, pjesme, da bi se na drugi pogled, podsjetili i na iskaze panka, na ono što je poručivao, i protiv čega su tako revoltirano oštro pjevali i stvarali pankeri. Odnosno, da se te poruke, a još više pank kritike, re-kreiraju. Jer, sve ono što je tada bilo za kritiku, sada je još multiplikovanije, samim tim i snažnije izraženo. A, da li je pank mrtav, ili nije („punk is not dead“), i što ga je privuklo panku toliko da prihvati njihovu poetiku, Mladenović je pričao za „Dan“ na otvaranju izložbe.

– Kreativno me u mladosti pokrenula jedna radionica grafike 1977. u Muzeju primenjene umetnosti, kada sam zavolio grafiku kao izraz. Negdje u isto vrijeme se pojavio i pank, i privukao me najprije muzikom, i protestnim tekstovima, i tom protestnom energijom. Međutim, mnogo više je taj uticaj bio grafičkog dizajna i mode, odlika tog stila koji se tada pojavio. U principu, pank je umro ubrzo nakon što je počeo, zato što je zaista bio opasan za establišment... Subverzija, čista. Prijetio je imperijalizmu i dovodio u pitanje sve njegove stubove, od crkve, aristokratije, pa čak i porodice na neki način. To je možda i negativna strana panka, što je prigrlio anarhizam i nihilizam kao filozofiju, ali u svakom slučaju, pošto to nije bio pokret, jer nije imao manifest, nije bio planski, on je nastao kao jedna eksplozija i jako brzo se ta eksplozija ugasila. Međutim, ostali su tragovi. Ja se bavim umjetnošću, i pank kao narativ se ne pojavljuje tu u nekom ilustrativnom smislu, da sad ja ispisujem samo neke parole, već više da pogledam unazad, i da vidim koje su to tekovine i danas aktuelne. Pank stav aktuelan je i dalje. Zato što još uvijek titra ta nepravda, ona i dalje vlada, i to je neoliberalni kapitalizam. I pank je prvi glas upravo protiv svega toga. Možda neosviješćen tada, ali intuitivan glas protiv svega toga i zato se i ova moja poslednja serija zove „Od 1984. do 2024. godine“. Prava malog čovjeka, ugnjetenost, to je nešto što treba da nas zapita, da li treba da postoji gladan čovjek, neko ko pati, ko je porobljen na bilo koji način danas u ovom svijetu kakav vidimo da je, vrlo neobičan - kazao je Mladenović.

• Kada se pogleda unazad 40 godina, čini se da su se neke stvari malo promijenile. I u društvu i kada je u pitanju pojedinac. Možda su čak neke stvari protiv kojih su se pankeri neartikulisano borili i protestovali, sada u stvari mejnstrim.

– Ispričaću vam jednu anegdotu. Ja sam 1978. ili 1979. nosio u frizerski salon fotografiju Bili Ajdola da se ošišam sa tom štrkljastom frizurom. On je tad bio u toj grupi „Generation X“. Godine 1984. izašao je istoimeni film, po istoimenom Orvelovom romanu, a koji je bio popularno štivo kod pankera. Tada sam išao da se ošišam kao Vinston Smit, to znači Džon Hart u tom filmu. Mi smo tada, a to je već bio post-pank, još uvijek vjerovali da će moći nešto da se promijeni. Međutim, sada živimo kulminaciju svega tog lošeg i onoga protiv čega si. Zato je pank aktuelan. Pank je bio jedan dosta efikasan u naznaci otpor prema svemu tom lošem što je donio globalni sistem. Mi sad vidimo to loše, koje je upravo, da kažem, eskaliralo. Sad je pitanje, zaista, da li su ti autori kao što su bili Haksli, Orvel, i drugi distopičari, da li su oni inspirisali globalne zlikovce ili su bili tada kritika? To mi ne možemo kao mali ljudi da dosegnemo, ali ja se nadam da ćemo doživjeti, da dođe do toga da harmonija i pravda zažive za sve ljude na ovom svijetu.

• Imate sliku na kojoj je natpis „Mi smo svi prostitutke“. Koliko umjetnici, ali i svi mi, možemo da kažemo - ne može niko da me kupi danas. A opet, želimo da nas neko kupi?

– Da se poigramo, pa da parafraziramo - „neka ustane prvi ko može reći - ne može niko da me kupi“. Ova serija „Zlatna groznica“ se bavi tim pitanjima - simbolom zlata kao simbolom čistoće, ali i korupcije i potkupljivosti, i našeg etičkog stava, našeg morala, koliko je taj naš unutrašnji svjedok čvrst da se odupre svemu tome. I mi se zaista uvijek divimo ljudima koji su izdržali, evo recimo niko nije zaboravio Muhiku, urugvajskog predsjednika koji je bio skroman. Ili, patrijarha Pavla, kojeg vrlo često navode kao primjer nekoga ko je pokazao da može. A u suštini, to i jeste tako. Svima nama treba jedan ručak, nešto malo odjeće i negdje da prespavamo. Ta potreba, zavisnost od tog grabljenja, to odavno postaje i vulgarno, a sada postaje i komično. Ali eto, to pitanje koje je postavio Mark Stjuart u tekstu te pjesme, član „Pop grupe“, koja je sve samo ne pop grupa - „Mi smo svi prostitutke“, „svako od nas ima svoju cijenu“. To je nastavak stiha.

• Neoliberalni kapitalizam je srozao mnoge etičke postulate. Svi smo toga svjesni, jer često čujemo, a i kažemo, „ispod ili preko ovoga dalje ne može“... Znači li to da nam je potreban neki novi mesija, ili svetac?

– Ne. Treba nam u svim oblastima svijetlih primjera ljudi koji su nepotkupljivi i koji su zaista idealisti, iako je taj idealizam nekako izvrnut sada ruglu. A, mora da se pojavi i individua, čovjek koji će i da kaže nešto, koji će znati da to artikuliše. Jer, ne možemo svi da artikulišemo. Ja mogu u svom, vi možete da u vašem poslu artikulišete neke stvari, i ne treba svi da budemo sveznajući. Pojavila se jedna reklama prije neki mjesec, dva u Beogradu i ja vidim mog prijatelja. To je bila reklama za neki mobilni provajder. Ali, piše i njegovo ime i prezime, nastavnik fizičke kulture u osnovnim školama. Meni je to toliko bilo dobro. Ovo pričam jer mislim da mi treba da promijenimo model. I kultura ne treba da bude na 14. ili 19. stranici u novinama, nego na drugoj. A onda, da kažem, sve ovo crno, što će čovjek saznati i ne može da utiče na to da bude iza. Možda ja pretjerujem u optimizmu, koji još uvijek postoji. I žao mi je da smo mi omanuli, moja generacija, jer ne ostavljamo mladima bolji svijet nego što smo ga naslijedili od naših roditelja.

• Možda niste ni mogli da utičete.

– To je isto pitanje. Ne znam šta da kažem. Mislim i da nas je digitalna kultura sve uvjerila u to da kad kliknemo nešto da mislimo da smo to uradili. Mislim da smo prestali da djelamo, prestali smo da mislimo, ono što je najgore. Znači, sve to naučno-fantastično postoji vrlo realistično u ovoj glavnoj stvarnosti.

• Rekli ste mi da ste dobili upalu tetive radeći na nekim slikama. Znači li to da uprkos svemu tehničko-tehnološkom još uvijek smatrate neprevaziđenim ako se radi rukom?

– Nauku ne smatram svojim idolom. Ali, postoji dokaz da postoji veza oko - ruka - mozak, i da se radi na tim sinapsama i angažovanju lijeve i desne hemisfere, i sad ja ulazim u teoriju prakse zavjere, i da se radi na tome da ljudi budu što više zavisni od svega i da atrofiraju, ne samo fizički nego i mentalno, i da budu jednostavno zavisni, da se pretvore u neka bića beslovesna. Zašto je umjetnost važna? Umjetnost je zaista veza sa samim sobom. Mi tu kopamo po sebi. Ja imam zaista veliko iskustvo i dugu karijeru, ali sam skoro upao u jednu od najvećih kreativnih kriza. Radio sam jednu veliku sliku, i gdje sam se se mnogo, mnogo namučio. Ona je ispala, po meni, na kraju dobro. A, ta preispitivanja su dragocjena za nas. Jednostavno da opstanemo kao ljudi uopšte. I da sačuvamo dušu, kao misleća bića. Zato izložbe i treba da postavljaju pitanja. Ja ne treba da serviram odgovore, ja trebam samo da postavim pitanja i da to publiku inspiriše, da oni kreiraju svoje priče, svoje odgovore, da povežu na svoj način neke moje priče, a za koje bih volio da su sugestivene i jake.