Prvak Drame zagrebačkog Kazališta "Gavela" i poslednjih godina jedan od najangažovanijih i najnagrađivanijih filmskih, pozorišnih i TV glumaca u regionu, Ozren Grabarić, oduševio je publiku ulogom Mefista u Geteovom "(Pra)faustu", u režiji Borisa Liješevića, koji je izveden u amfitatru manastira Stanjević u okviru 37. festivala Grad teatar.
On je briljirao ulogom u grandioznom djelu koje se bavi jednom od najvažnijih tema zapadne civlizacije i s pravom osvojio ogromnu naklonost publike, kao i cijela ekipa ove predstave.
• Vaš lik Mefista oduševio je publiku u Stanjevićima, naročito zbog duhovitih trenutaka. Koliko je taj lik bio napisan na taj način, a koliko ste Vi doprinijeli tome?
- U Geteovom "Faustu" ima jako puno humora, makar kada se dobro čita i kada se uđe u tu materiju. Taj đavo je prilično nudio taj prostor humora. Mislim da je Gete već sam negdje upisao, mi smo ga samo oživjeli na taj način i slijedili. Kad smo razmišljali o tome kako napraviti tog Mefista, tog đavola, imao sam jednu ideju koja je meni pala na pamet, pa sam je i predložio, ali to je bila samo ideja, nije bilo jasno kako bi se to realizovalo i šta to znači. Govorio sam Borisu (Liješeviću) da to lice ne treba biti neko dosljedno lice, neko lice koje ima svoj neki izgled kao kada radimo "Glembajeve" ili "Hamleta", gdje tražimo karakterizaciju lika. Ovdje sam rekao da bi meni bilo zanimljivo da se on uvijek ponaša malo drugačije, da se uvijek nešto zeza, ali da je svaki put drugačiji. Tako da se svakome i objavljuje kao nešto drugo.
• Šta je, zapravo, taj Mefisto?
- Taj đavo nije lik, on je unutrašnje pitanje, on je dijalog koji vodimo sa sobom i ono što je danas aktuelno. Ili bar doživljavamo tako ovo vrijeme u kome živimo. Taj đavo je vrlo primamljiv, zabavan, intrigantan, šarmantan. Vrlo je lako potpisati taj ugovor sa njim. Čini mi se čak da je sve lakše. Svijet se vrti u haosu gdje sve više ljudi stavlja svoj potpis na taj ugovor sa đavolom. Upravo zato što je đavo postao tako primamljiv. To je u prinicpu neka ideja koja proizilazi iz ove predstave i koja se iskristalisala. Onda je i Boris došao sa jednom dobrom idejom u tom smislu da bi bilo super da se taj Mefisto nekako presvlači, da je stalno u drugoj garderobi, sa novim perikama i stalno se nešto mijenja kod njega i drugačiji je. Razmišljao sam hoće li to biti dobro ili neće, hoće li uspjeti. Na kraju kad sam shvatio šta je suština te ideje, zašto je dobro da je ona tu, da li je onda mogu i zastupati na sceni. Onda se sve nekako otkotrljalo, samo se otpetljalo.
• Može li nas čuditi što većina ljudi u današnje vrijeme bira da potpiše taj ugovor sa đavolom?
- U principu nas to ne mora čuditi. Ponekad sam razmišljao da je krivica, ako bismo uopšte mogli govoriti o krivici, na ovim velikim našim vođama i liderima koji su tako šarmantni i zavodljivi, znaju lijepo govoriti neke stvari. Čak i kada govore glupe ili opasne stvari, mi im se smijemo. Mi gledamo onaj Instagram i Feјsbuk gdje oni izlaze, pa im se smijemo. To nije onaj odobravajući smijeh, nego onaj smijeh ruganja. Ali je na kraju, ipak smijeh, a smijeh je nešto što, ipak percipiramo kao dobro. I kroz taj smijeh đavo uđe. Mi mu se rugamo, ali on je tu. Nismo se naljutili, nismo bacili mobilni telefon, nismo rekli no pasaran. Nismo rekli ne, ovo je dosta više ovako. Vi ste vladari, vi ste političari, vi ne biste smjeli tako. Ne, nego smo se počeli smijati i to je nešto što je relaksiralo da taj đavo prodre duboko u tkivo društva. To nije pitanje toga kome se smijemo nego je pitanje svakog od nas, svakog pojedinca. Zato je taj đavo u svakom od nas, zato je to jedan intiman dijalog, jedno intimno pitanje s kojim se borimo.
• Kakva je danas situacija sa obrazovanjem i kulturom?
- Obrazovanje i kultura su dvije poluge koje su se u zadnjem dugom periodu počele srozavati. Od profesorskog kadra do svega ostalog. Radim na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu i svjedok sam toga da se naše obrazovne ustanove birokratizuju.
Ta birokratija je jedan sistem u kom želimo da sve bude pravedno, da svi imaju doživljaj da je sve u redu, ali puca po šavovima. Birokratija je počela biti sredstvo iza kojeg se ljudi brane. Ona je tolika da vi više ne možete naći onoga ko je odgovaran jer vas svako upućuje na nekog drugog. Stalno se prebacuje odgovornost. Vi ne možete naći odgovornog i reći mu da nije uradio svoj posao. Svako se štiti iza svakoga.
• Ali i u toj birokratiji rade ljudi, mislite li da smo mi uzrok svakog problema?
- Tačno, ljudi su uzeli tu birokratiju i počeli je koristiti kao oružje i sredstvo manipulacije. Stalno se odbacuje ta odgovornost. Stalno se formiraju neki savjeti i komisije, a niko nije odgovoran. Rekao bih da prije toga nije bilo, da je sada toga u izobilju. U Hrvatskoj, Srbiji, a pretpostavljam da je i ovdje u Crnoj Gori tako.
• Kako vidite današnje pozorište, koje teme su zastupljene? Kojih tema ima malo, a kojih bi trebalo biti više? Da li je uopšte važno kojim temama se bavi teatar?
- To mi je teško reći. Nemam problem sa temama ni sa pozorištem. Mislim da bi ga trebalo biti više i da bi se u teatar trebalo više ulagati. Pitanje tema se nameće samo po sebi. Teško je procijeniti šta bi trebalo raditi, a šta ne za boljitak društva. Vidim jako puno teatra koji se bazira na klasici, vidim dosta autorskog teatra, off teatra. Male grupe se isto formiraju u Hrvatskoj po nekim malim alternativnim prostorima i sve me to na neki način veseli. Ono što mislim da bi trebalo promijeniti jeste ulaganje institucija u te kulturne politike. Institucije su strašno trome, govorim pretežno za Hrvatsku jer tamo najbolje poznajem situaicju iznutra. U Srbiji nije tako, u Srbiji su malo drugačiji problemi teatra, slabo je plaćeno. Plate su vrlo male u teatrima, a strašno se puno snima i tu su plate mnogo bolje. Onda je i logičan taj bijeg glumaca iz pozorišta u medij filma. To bi neko ko vodi kulturnu politiku morao promijeniti zato što je šteta. Malo je to sve naštetilo pozorištu. Sve to prođe na kraju i sve se može srediti, ali te male stvari čine razliku. Tu jeste u detaljima velika razlika. To je nešto što je za Srbiju specifično, a toga u Hrvatskoj nema jer mi ne snimamo tako mnogo. Nažalost, nemamo jaku produkciju.
• Kada već govorimo o spoljnim saradnicima, festivali opstaju zahvaljujući saradnji različitih ustanova. Konkretno Grad teatar ima dobru saradnju sa svim pozorištima iz regiona. Vi ste posljednji put bili na Grad teatru 2018. godine, igrali ste u predstavi "Hinkeman"?
- Da, tamo na onom brdu Zavala. Bio je to vrlo lijep prostor, vidjela se cijela Budva. To jeste bilo posljednje, ali sam bio mnogo puta na "Grad teatru", sa "Dnevnikom luđaka" i sa "Agonijom". Prvi put sam došao sa Tomažom Pandurom i "Kaligulom", to je bilo prije desetak godina.
• I novac i trud. Da li je pozorište isplativo i u kom smislu jeste?
- I trud, naravno. Nije to ni pitanje isplativosti jer kultura nikad nije isplativa. Zato ljudi ne egzistiraju na kulturi. Politika je način da bude isplativa. Kartama se ne može vratiti taj nvoac. Ako hoćete da predstava bude na jednom visokom standardu, ne može se vratiti taj novac. S druge strane mi ne možemo izmjeriti na koje sve načine se dobra kultura vraća društvu. Kao što ne možemo izmjeriti obrazovanje, zato ono mora biti i dalje besplatno za sve. Samo kad je kvalitetno, vi nećete moći to izmjeriti, ali znajte da se vraća. Znajte da se kultura vraća, znajte da se obrazovanje vraća i da gradi društvo i da čini da društvo ide naprijed. Svaku krizu političku, klimatsku, društvenu, vjersku kakvu god mogu prevazići samo vrlo oštroumni pojedinci i grupa pojedinaca koja će činiti jednu veću masu osviješćenih i prosvijećenih pojedinaca. Dokle god toga nema i dalje ćemo se smijati stvarima, a gaziće nas ova čizma i mi ćemo se samo smijati kao u Monti Pajtonu "vidi kako velika noga - gnjec". I to će biti naš kraj.
• Vjerujete li da će se nešto promijeniti?
- Vjerujem da će doći neka promjena u tom smislu, promjena politike i svijesti i da ćemo shvatiti da bi te zadnje rupe na svirali morale biti prve. A tek onda privreda i ekonomija. Živjeli smo i s novcem i bez novca, sve smo prošli, nema toga što na ovim prostorima nismo doživjeli. I tad se može živjeti super, ne vjerujem ja u ovaj kapitalistički zapad, mislim da je to došlo do svojih nevjerovatnih metastaza i zatupljivanja uma i duha. Zato nisam sklon tom kapitalističkom zapadu, ali mislim da moramo naći neki svoj put. Ja ga vidim u te dvije rupe na svirali.
Gr.T.
