Šarena nošnja i bogato oružje Crnogoraca doprinose ponosu slobodnog i nezavisnog čovjeka, zbog čega ovi planinski spartanci u našim očima izgledaju kao romantični razbojnici. Crnogorac se, takoreći, ne odvaja od revolvera koji nosi za pojasom. Doživio sam jedan lijep primjer kada sam prije mnogo godina prvi put boravio u Cetinju, kada me je jedan profesor istorije, koji je predavao u tamošnjoj gimnaziji, pozvao da prisustvujem času istorije. Kada me je kasnije pitao za moje mišljenje, morao sam mu više puta ponoviti, da mi se nastava dopala izuzetno, ali nisam mogao a da ne primijetim, kako mi je posebno upalo u oči da je gospodin profesor nastavu držao sa revolverom za pojasom. On je dodao da to stanovniku srednje Evrope može da izgleda smiješno, ali je i naglasio da je primoran na to, jer njegovi učenici u njemu ne bi vidjeli muškarca, ako ne bi nosio oružje, jer je to odlika slobodnog čovjeka. Nekoliko dana kasnije, gimnazija je bila napola prazna i pored izuzetne discipline koja je vladala u školi, jer su na albanskoj granici zbog krvne osvete opet izbili nemiri, a gospoda iz škole su takođe htjela da učestvuju. Kada su se prilike opet umirile, svi su se vratili potpuno mirno, kao da se ništa nije desilo, i ja ne vjerujem da jedan profesor u takvim slučajevima može da se usudi da nekog kazni. Usput budi rečeno, škola i nastava u Crnoj Gori su organizovane dobro, djelimično čak i uzorno. Na Cetinju se nalazi i djevojačka škola, koja ima veliki ugled i u kojoj mnoge otmjene južnoslovenske porodice školuju svoje kćeri. I kada sam kasnije boravio u jednoj krčmi u brdima, bio sam zadivljen, što sam na svakom ćošku sretao putujuće učitelje, koji su išli od pašnjaka do pašnjaka i podučavali vrijedne učenike. To je šumska škola koja prevazilazi i školu u Šarlotenburgu. Što se tiče vrlina kod ovih južnoslovenskih naroda one su posebno izražene kod Crnogoraca, iako oni nisu mogli mnogo da nauče o evropskoj ljubaznosti. Hrabrost i odvažnost su kod jednog takvog ratničkog planinskog naroda nešto što se podrazumijeva. Gostoljubivost se posebno održala u unutrašnjosti Crne Gore u potpuno neizmijenjenom obliku. Uvijek će mi ostati u sjećanju sati koje sam proveo pod krovom gostoljubivog domaćina, starog vojvode Marka Miljanova, poznatog borca protiv Turaka, u njegovom prkosnom utvrđenju. Imao sam osjećaj da sam u gostima kod neko starog germanskog vojskovođe. Oružje i rogovi iz kojih se pije visili su na zidovima, pod je bio prekriven medvjeđim krznom, služen je grubi crn hljeb sa ukusnim svježim puterom, kvalitetan sir i šunka, a jedna mlada žena neobične ljepote i ljupkosti, koja je u svome mužu vidjela junaka koji predvodi narod, služila je strpljivo staru tamnu medovinu, koja je imala sličan ukus kao vina iz Bordoa. Ma kako da su naočiti crnogorski muškarci, njihove žene su još ljepše i ljupkije, makar dok prerano ne ostare pod teretom kućnih obaveza i radova u polju, kojima ih prepuste njihovi muževi skloni udobnosti. Često su mi moji prijatelji postavljali pitanje gdje sam na mojim putovanjima sreo najljepše djevojke. To pitanje je vrlo diskutabilno, pošto je to stvar ukusa, ali svakako mogu da kažem da je najljepša djevojka koju sam ikada u svom životu vidio, bila ona crnomanjasta vitka Crnogorka, koja je na jednom svježem izvoru kod Nikšića zahvatila vodu, a koja je odisala prirodnom ljupkošću. Ono što je posebno dirljivo to je strogo vaspitanje kod ovog neiskvarenog naroda. I zaista ne razumijem kako je Noe, koji je bio pronicljiv posmatrač mogao da se izrazi tako ironično o vrlinama crnogorskih žena i njihovoj gostoljubivosti. Uostalom, bio je samo nekoliko dana u Crnoj Gori i to samo na Cetinju, koje je ipak pomalo iskvareno civilizacijom, i to otkako su njihovi gardijski oficiri odlazili zbog obrazovanja na nekoliko dana godina u Peterburg. Ja sam se lično uvijek radovao naivnim pogledima na svijet i neiskvarenost Crnogoraca, na koje sam nailazio u unutrašnjosti Crne Gore.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)

KURT FLERIKE: CRNA GORA I DALMACIJA (5): Skladno sjedinjeni snaga i hrabrost