Jugoslavija je u "krizu dugova" dospjela istovremeno kada i zemlje u razvoju – više od dvije trećine zaduženosti zemalja u razvoju 1980. nastalo je u prethodnih šest godina kada je pojavom "petrolejskih dolara" ponuda kapitala bila velika. Te države su krajem 1983. dugovale oko 810 milijardi dolara. Dužnička kriza zemalja poput Meksika i Brazila imala je veliki značaj u svjetskim razmjerama, ali je za zaduženost Jugoslavije još nepovoljniji kontekst bila nemogućnost vraćanja dugova Poljske i Rumunije, jer je iz vizure zapadnih banaka Jugoslavija svrstavana u isti političko-geografski okvir sa njima (Istočna Evropa). U strukturi novog zaduživanja zemalja u razvoju od 1979. prevladavaju krediti uzeti za plaćanje obaveza po starim kreditima. Time je taj dio svijeta upao u "vrtlog dugova" – tj. "zaduživanje radi razduživanja". Dužnici su bili izloženi pritisku kreditora da otplate dug, u čemu su značajnu ulogu imale i međunarodne finansijske institucije (MMF).

Spoljna nelikvidnost je, pored toga, bila posljedica velike zaduženosti i brojnih unutrašnjih problema, prije svega slabog kvaliteta privređivanja koji nije mogao da obezbijedi dovoljno veliki izvoz. Jugoslovenski sistem ustanovljen Ustavom iz 1974. pogodovao je porastu zaduživanja. Još za života Josipa Broza Jugoslavija je bila politički i ekonomski isparcelisana po unutrašnjim administrativnim granicama. "Titova je politika bila previše benevolentna prema republikama, koje su se individualno mogle zaduživati, distribuirajući bogatstvo, zatvarajući se u vlastite granice, ignorirajući cjelinu tržišta", zapisala je u svojim "Sjećanjima" Milka Planinc. Ustav iz 1974. je postavio političke osnove za nestanak države, Zakon o udruženom radu je usitnio privredne organizacije i razbio privredne tokove, Devizni zakon iz 1977. je podijelio zemlju na osam deviznih djelova, a napuštanje usklađivanja društvenih planova republika i pokrajina je dodatno oslabilo ekonomsko zajedništvo.

U danima kada se Jugoslavija privikavala na život bez Tita, pokazatelja ekonomske krize je bilo mnogo. Svi vidovi potrošnje su rasli (opšta, zajednička, investiciona). Investiciona politika je bila nekontrolisana, neracionalna i nerealna. Pretvorila se u "investiciomaniju", jer su političke ambicije u odsustvu ostvarenog dohotka pokrivane primarnom emisijom i stranim kreditima. Takva politika je djelovala inflatorno. Cijene su rasle, inflacija izmicala kontroli. Jedinstveno jugoslovensko tržište je pucalo. Privrede su se zatvarale u administrativne granice i postajale autarhične. Političkim direktivama su duplirani privredni kapaciteti. Dugoročne veze između pojedinih organizacija udruženog rada su kidane, isporuka sirovina uslovljavana višim cijenama ili plaćanjem u devizama. Privreda je bila zavisna od uvoza. Postojali su ozbiljni problemi u snabdijevanju stanovništva nekim osnovnim namirnicama i privrede sirovinama i repromaterijalom. Zbog nestašice pojedinih artikala nastala je "potrošačka groznica". Razvila se crna berza.[...]

Osnovna karakteristika robne razmjene Jugoslavije sa svijetom bio je veliki deficit u odnosima sa razvijenim zemljama Zapada, koji je od 1976. do 1981. premašio 24 milijarde dolara. Izvoz na Zapad je kontinuirano opadao, a uvoz je ostajao na visokom nivou. Toliki deficit je ukazivao i na orijentaciju nekih radnih organizacija da uvoze sa Zapada, a izvoze na Istok, što je za devizni bilans Jugoslavije predstavljalo veliku opasnost. Deficit je samo djelimično (oko 35 odsto) pokrivan nerobnim deviznim prilivom (turizam, saobraćaj i druge usluge). Čak 32 odsto deficita je pokrivano doznakama radnika iz inostranstva (gastarbajtera). Preostala trećina je pokrivana uzimanjem velikih finansijskih i drugih kredita na Zapadu.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)