Poslije razgovora, bez jasnih rezultata, partizanskoj delegaciji je saopšteno da bi odgovor od viših njemačkih instanci trebalo da sačekaju u Gornjem Vakufu. General Dipold im je ponudio hranu i smještaj, a tokom boravka u Gornjem Vakufu, sa partizanskim delegatima su u neobaveznom razgovoru razmijenili mišljenja i prisutni pripadnici njemačke vojne obavještajne službe (Abvera), pod čiju su nadležnost, kako Đilas tvrdi, poslije sastanka prešli. Đilas u memoarima detaljno opisuje atmosferu u Gornjem Vakufu među Njemcima tokom perioda čekanja njemačkog odgovora. Tako, na primjer, bilježi razgovor sa njemačkim ratnim veteranima i njegov utisak da su "s prezirom govorili o četnicima i domobranima", dok su za ustaše smatrali "da su surovi i da nemaju iskustva i istinske vojničke organizacije...", a o Italijanima su govorili s ironijom. "Hrana je bila dobra, vojnička", sjeća se Đilas. "Dobili smo i cigarete. Nudili su nas i pićem, ali smo to odbili. A posluživao nas je Hrvat, mladić iz Vražje divizije, stideći se i da nas pogleda, a kamoli da s nama razgovara. Da li je to bilo slučajno, ili su Njemci htjeli da nam predoče podvojenost i zakrvljenost unutar naših naroda?"

Kao što je kazano, partizanski delegati su prilikom razgovora u Bugojnu postavili osnovne zahtjeve: razmjena ratnih zarobljenika, primjena međunarodnog ratnog prava i politička pitanja. Iz Štaba 717. divizije obavještenje o pregovorima poslato je odmah nadređenim komandama u Sarajevu, Zagrebu, Beču i Berlinu. Čekao se odgovor. Tako će partizanski delegati u iščekivanju odgovora i u neizvjesnosti provesti tri dana u Gornjem Vakufu. Pošto odgovora još nije bilo, četvrtog dana, 14. marta, odlučili su da se treći član delegacije Koča Popović vrati u svoju diviziju, a odatle ode u Vrhovni štab i referiše Titu o razgovorima u Gornjem Vakufu, uz poruku da će "za dan-dva" i Đilas i Velebit stići na slobodnu teritoriju na lijevoj obali Neretve, kako bi im pripremili prihvat. U međuvremenu su njemačke jedinice izbile na rijeku Neretvu, dok su se posljednje partizanske jedinice sa teškim ranjenicima prebacile na njenu lijevu obalu. Pošto su partizani prešli u italijansku okupacionu zonu, Njemci su zaključili da gonjenje njihovih jedinica ne treba dalje nastaviti. Time je operacija "Vajs" bila okončana.

Međutim, dok se sve to odigravalo, iz njemačke vrhovne komande stigla je poruka da se sa pobunjenicima ne pregovara i da se sa svim započetim kontaktima prekine. Naime, ovu odluku donio je lično Hitler, istog dana, 11. marta, pošto je od Ribentropa dobio obavještenje da je "partizanska delegacija stigla u Gornji Vakuf i da je podnijela konkretne predloge za zaključenje primirja". U međuvremenu, njemačka komanda je odlučila da pregovore sa partizanskom stranom nastavi, pa je shodno toj odluci preduzela nove korake. Naime, odlučeno je da se pregovori dalje nastave u Sarajevu i Zagrebu, što je Đilasu i Velebitu u Gornjem Vakufu i saopšteno 14. marta, istog dana pošto je Koča Popović otišao. Tako su partizanski delegati njemačkim vojnim vozilom preko Bugojna i Travnika stigli u Sarajevo istog dana uveče.

U Sarajevu su Đilas i Velebit bili smješteni u jednom stanu pored Miljacke, kod izvjesne gospođe čiji se muž oficir nalazio u zarobljeništvu. Sjutradan su odvedeni u njemačku komandu, vjerovatno u Štab 718. divizije. Tamo ih je primio oficir iz njemačkog Obavještajnog odjeljenja (Abver), a razgovoru je prisustvovao i inženjer Hans Ot, čovjek s kojim je Velebit i ranije sarađivao prilikom razmjene zarobljenika, a kome je iz Zagreba bilo naređeno da prisustvuje sastanku. Kako Đilas bilježi u memoarima, razgovori su se kretali "u okviru utvrđenih stavova" i bili su suzdržani s obje strane, više informativnog nego nekog sadržajnijeg karaktera. Pored dogovora oko razmjene zarobljenika, Njemci su tražili i obustavu diverzija na pruzi Zagreb–Beograd, na šta se partizanski pregovarači nijesu čvrsto obavezali, jer su sve poteze vezivali za pitanje priznanja NOVJ statusa zaraćene strane. Razgovor se na tome i završio, bez nekih posebnih zaključaka. Bilo je očigledno da će se pregovori nastaviti, pa je stoga trebalo čekati naredne instrukcije. Đilas je tada odlučio da se vrati u Vrhovni štab, po eventualno nove instrukcije, dok je Velebit trebalo da ostane u Sarajevu i čeka dalja uputstva. Ukoliko bi se pregovori nastavili, Đilas bi se vratio nazad, a u slučaju prekida, Velebit bio došao u Vrhovni štab.

PRIREDIO:

MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)